Inicijativa udruge „U ime obitelji“ za promjenu izbornog sustava u Hrvatskoj dovela je do zanimljivih političkih podjela. S jedne strane inicijativu ne podržavaju uglavnom dvije najveće političke stranke, HDZ i SDP, dok se ideja udruge sviđa manjim strankama (uglavnom desnice), velikom broju intelektualaca i Katoličkoj Crkvi.
Razumljiv je stav SDP-a, koji ne samo da se boji sadržaja inicijative (preferencijalno glasovanje bez cenzusa, glasovanje dopisnim putem, koalicije nakon izbora), nego još ne može probaviti volju hrvatskih građana koji su stali uz prethodnu inicijativu „U ime obitelji“. Podsjetimo, zahvaljujući referendumu 1. prosinca 2013. godine ustavno je definirano kako je brak zajednica isključivo muškarca i žene.
Strah je SDP-a, najveće antiklerikalne organizacije u Hrvata, stranke koja vodi državu u propast i koja je podijeljena oko najvažnijih unutarstranačkih pitanja, sasvim razumljiv. Iako su ideje inicijative isprobane, moderne i prisutne u nekoliko europskih država, ona je škakljiva čak i za najveću hrvatsku oporbenu stranku.
_______________piše: Ivan Pepić / poskok.info
Kad se uzmu u obzir izbori za Europski parlament i rezultat istih koji su doveli Tonina Piculu sa 132.792 (48,13%) glasova na mjesto najbiranijeg člana sa SDP-ove liste, onda je lako zaključiti kako vrhu stranaka itekako smetaju glavne ideje inicijative, posebno „preferencijalno glasovanje“. Takva bi praksa osigurala demokratizaciju stranaka, što bi moglo konačno dovesti i do prestanka formiranja novih stranka zbog raznoraznih izbacivanja iz stranke i svađa (podsjetimo se samo koliko je novih stranaka nastalo zbog neslaganja pojedinih članova s politikom predsjedništva). Slično, kritičarima smeta i druga točka inicijative, „smanjenje izbornog praga s 5% na 3%“. Mnogi se političari osvrću na nju. Tako je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kritizirao moguće smanjivanje izbornog praga „jer bi u Saboru dovelo puno stranaka“, što je u potpunosti netočno. Naime, upravo se zbog toga kao preduvjet za kandidaturu prije izbora traži prikupljanje 3.000 glasova, što bi demotiviralo značajan broj stranaka, a osim toga, s obzirom na smanjenje izbornih jedinica i na onemogućavanje prijeizbornih koalicija, broj bi stranaka u Saboru bio puno niži. Kao primjer možemo uzeti aktualnu najnoviju „stabilnu“ predizbornu koaliciju HDZ-HSLS. Uzmimo u obzir kako je trenutno HSLS izvan Sabora i da je na izborima za Europski parlament HSLS dobio oko 4.000 glasova. HDZ mora HSLS-u osigurati ministarsko mjesto, iako je očito da je ta stranka na koljenima. Kako? Barem u jednoj izbornoj jedinici s postojećim izbornim zakonom mora kandidirati HSLS-ovog budućeg ministra kao nositelja liste. Što znači da iako ga nijedan birač ne želi za ministra, on svejedno, kao simpatizer HDZ-a, mora zaokružiti koaliciju HDZ-HSLS.
Upravo bi izborni prag od 3% mogao dati šansu HSLS-u da uđe samostalno u Sabor, ali isto tako dati šansu i biračima (a to je najvažnije!) da zaokruže onu listu ili kandidata kojeg žele, bez ikakvih kalkulacija. Zbog toga je važna točka „samostalno na izbore, udruživanje nakon izbora“, jer otkud pravo HSLS-u na ministarsko mjesto na račun HDZ-a i sa samo nekoliko tisuća glasova? Može se primijetiti kako najnovija inicijativa „U ime obitelji“ želi reći stop takvoj praksi, a sve su njene predložene točke povezane.
Zanimljivo je primijetiti kako je HDZ rekao jasno i glasno ne inicijativi. Veliki će broj članova te stranke potajno potpisati istu, kao i njen potpredsjednik dr. Drago Prgomet. On je iznio značajne argumente zašto bi svi trebali podržati inicijativu, pozivajući se i na europska demokratska načela. Moram priznati da nisam očekivao toliko nepotrebnu i agresivnu HDZ-ovu kampanju protiv „U ime obitelji“. HDZ umjesto da stane uz svoj narod i da konačno pokaže političku iskrenost, odlučuje se za svađalački ton koji danas priliči samo SDP-u. Prije svega, kad vidimo kako su se ponašali birači tijekom izbora za Europski parlament onda vidimo kako je HDZ-ova koalicija od 381.844 glasova imala oko 40% preferencijalnih glasova za HDZ-ove kandidate, dok su drugi preferencijalni glasovi išli kandidatima drugih stranaka. Ti preferencijalni glasovi dolaze od birača koji ne glasuju za HDZ (Tomašić i Petir). Od HDZ-ovih 40% preferencijalnih glasova 50% ih je bilo za nositelja liste Andreja Plenkovića. To svjedoči da su HDZ-ovi birači disciplinirani. Oni neće potezati za preferencijalnim glasom kao SDP-ovi birači (od svih glasova za SDP-ove kandidate bilo je oko 65% preferencijalnih glasova) koji su na prvom mjestu stavili Tonina Piculu. Nadalje, HDZ kao najveća stranka s najvećim brojem članova, kako se njeno vodstvo često hvali, ne bi smjela imati regrutacijskih problema tijekom formiranja lista u pojedinim izbornim jedinicama, a to su birači prepoznali na svim dosadašnjim izborima za Europski parlament. Pa čemu onda strah? Zašto si HDZ zabija autogol? Čemu nepodržavanje inicijative? Ako je HDZ najveća hrvatska stranka koja nudi kvalitetne kandidate, zašto onda strahuje od preferencijalnog glasa? Zlonamjernici bi odgovor potražili u navodnom „spašavanju fotelja“. Isto tako, ni druge točke koje predlažu zagovaratelji inicijative ne bi trebale biti nikakva opasnost za HDZ. Smanjenje izbornog praga, glasovanje dopisnim i elektroničnim putem, 3.000 potpisa prije kandidiranja pojedine stranke. Sve su uvjeti koji bi HDZ mogao bezrezervno podržati. Poslijeizborna koalicija bi isto tako trebala biti potpuno jednostavna igra za stranku kao što je HDZ. Sigurno su u stanju nakon izbora sjesti s predstavnicima drugih stranaka i podijeliti ministarska mjesta. I tu bi se neki zlonamjernici našli i rekli bi kako je plijen puno veći kad se „fotelje“ rasporede prije izbora.
Nejasnoća kojom HDZ nastupa protiv „U ime obitelji“ je itekako zabrinjavajuća. Pojedini birači bi mogli početi slijediti zlonamjerne glasine „spašavanja fotelja“. Tanak je led, posebno u Hrvatskoj, između paranoičnog razmišljanja „svi su oni isti“ i izlaska na izbore. Brzo se birači predomisle i postanu pasivni. To u HDZ-u kao da zaboravljaju. Također je nejasna budućnost HDZ-a. Nepodržavanjem inicijative biračima nije jasno kakvu budućnost nudi ta stranka odnosno kako će se razvijati. Hoće li birati moderni put, demokršćanski, kao njemački CDU (u Njemačkoj je zabranjeno prijeizborno koaliranje)? Hoće li HDZ imati sličnu budućnost kao i mađarski Fidesz i tražiti jednog hrvatskog Viktora Orbana? Ima li HDZ snagu postati stranka koja nudi kvalitetna gospodarska rješenja i koja će konačno početi štititi privatno vlasništvo, obrazovanje i male poduzetnike? Ili će pak odabrati put obmane, elitizma i iscrpljivanja državnih resursa, kao i sve druge mediteranske (tzv.!) demokršćanske stranke, kao Partido Popular u Španjolskoj, Slovenska demokratska stranka, ili Nea Dimokratia u Grčkoj.
Kad bi HDZ odlučio podržati inicijativu ujedno bi pokazao kako je spreman demokratizirati unutarstranačke strukture, stati uz zahtjeve građana i, kako ističe dr. Drago Prgomet, „mora se imati sluha za prihvaćanje novog“ i „tko to ne shvati, na dobrom je putu postati politički irelevantan“.