Bio je kolovoz godine tisuću devetsto devedeset prve. I bila je prva nedjelja u mjesecu. Moja je najmlađa susjeda proslavljala četvrti rođendan. “Kao da je jučer bilo kad si je donijela iz bolnice, mi smo taman unosili kuhinju”, govorila je gospođa Blanka iz prizemlja. Obraćala se majci male Dane i sve prisutne upozoravala da već četiri godine obitavamo na ovim adresama, na rubu naselja, u novoj četverokatnici obloženoj žutom fasadnom opekom, uz ulicu koja nosi ime slavnoga tiskara.
Djevojčici sam darovala knjižicu Tko je Vitku napravio košuljicu. Više se ne sjećam razloga zbog kojeg je moj izbor pao baš na Levstikovu priču. Pretpostavljam da sam to učinila iz poštovanju prema sveučilišnom profesoru slovenistike koji je stanovao dvije zgrade sjevernije, redovito objedovao u kvartovskom restoranu nadomak nogometnom stadionu i uspješno uvjeravao mlađe od sebe kako je potreba za pričanjem priča teorijski neobjašnjiva kao što je neobjašnjivo koje događaje ljudi proglašavaju najradosnijim, a koje najmračnijim trenucima vlastite biografije. Od svoje odluke o izboru naslova, puno jasnije pamtim policu s izloženim knjigama za najmlađe. Stajala je desno od ulaza, odmah uz uredski materijal i svjedočila o vječnim nastojanjima nakladnika da se najosjetljivijem tržištu predstave što šarolikijim opremama. Vitkova naslovnica bila je blaga, u nekoliko zelenkasto-tirkiznih tonova kakvi se mogu zapaziti u ljetni suton, pogledom upućenim prema selima iz čijih se vrtova blagodare nedjeljne građanske trpeze. Slika na knjizi obećavala je da će završetak biti radostan. A i Vitku su bile četiri godine, upravo onoliko koliko i maloj slavljenici u stanu ispod moga. Bucmasti dječak plavih očiju i nasmiješena lica iz odraza u vodi nagovarao je na sebe, kao da je šaptao: “Odaberi mene, svidjet ću se djevojčici. Ni ja nemam tatu, kao što ga nema ni curica u čijoj ćeš rođendanskoj torti sutra uživati.”
Vitko je bio u pravu. U trenutku kada mi je otvorila vrata ukrašena balonima i imenima svih koji su pozvani na rođendansko slavlje, četverogodišnja je susjeda nalikovala na dječaka s Levstikove slikovnice. Samo što su joj obrazi bila uprljani čokoladom. Znala sam da su to tragovi čokolade proizvedene u tvornici u kojoj je radila Vera, susjeda na ulazu do našega. Vera ju je kupovala u rinfuzi, na kilograme. Izlomljenim je komadima, u nedjeljna prijepodneva, uveseljavala djecu našega naselja.
Malecka je sljedećih tjedan dana, uvijek oko pet poslije podne, uzimala Vitka i donosila ga u moj stan. Sjedile bismo na balkonu između posuda sa zasađenim muškatlima i čitale priču o najmlađem od njih sedmero, o njihovoj majci udovici koja je teškim radom prehranjivala svoju djecu i koja je samo u zimskim večerima uspijevala šiti im odjeću. Košuljice su djeca nasljeđivala pa je najmlađi Vitko uvijek dobivao najistrošeniju.
Već sljedeće nedjelje istoga tog kolovoza, u tišini i bez najave, četverogodišnja djevojčica i njezina majka odselile su rođacima u gradić na lijevoj obali Dunava. Nikada se poslije nisu vratile u naš grad. Nismo saznali je li ih tko ispratio i je li im taj mogući netko obećao čekanje. Novi su ljudi vrata njihova stana otključali samo nekoliko dana poslije. S užeta za rublje razvučena na balkonu poskidali su dobro osušene bijele Danine košuljice. Njezina majka ostavila ih je visjeti samo da bi susjedi o njihovu odlasku zaključili što kasnije, kad im briga stane poprimati okus nerazumijevanja, ogorčenja i ljutnje. I kad im bude poznat naziv njihova novog prebivališta.
Sredinom rujna minobacačke će nas i tenkovske granate natjerati u zbjeg prema podrumskim šupama. Prve ću večeri, na središnjem hodniku kojim se drvarnice razdvajaju od prostorije za grijanje, ugledat crnokosu djevojčicu. U ruci će držati lutku i knjigu. Hodat će uz stariju gospođu koju će, čim sjednu u prostor do moga, zvati bakom. Djevojčica će baki odmah početi prepričavati priču o Vitku i njegovoj košuljici. “Čim je u strahu, samo brblja, brblja, priča i priča…”, rekla je baka okrenuvši se prema meni. Ispričavala se. Moje “i mi stariji reagiramo slično” nadjačao je silan udarac i tutanj. Čim se stišalo, prišla sam djevojčici, sjela na istu klupu – samo nekoliko centimetara od nje – i zamolila je da mi nakratko posudi knjigu. “Molim te, dopusti, samo da nešto vidim”, rekla sam joj oblivena oprezom. Predosjećala sam da će me odbiti odlučnošću koja nije mogla biti njezina. Pristala je da slikovnicu prelistam iz njezine ruke. Vidjela sam ono što me zanimalo – svoju posvetu na prvoj stranici. Moja nova susjeda nije sličila na Vitka. Posvema neočekivano izgovorila je: “Knjigu mi je ostavila curica koja je prije mene živjela u našem stanu.”
Pogladila sam je po svilenkastoj tamnoj kosi i vratila se u svoju šupu. Još uvijek sam žalila za četverogodišnjakinjom i prstićima koji skidaju slojeve čokoladnih napolitanki pa ih potom brišu o listove muškatla. Znala sam da tamo negdje, šećući uz veliku rijeku, žali za Vitkom kojeg je mama u brzini odlaska zaboravila spremiti u torbu. Bila sam sigurna da sanja grad. I da je u san uvode rečenice koje malena još ne razumije: “Ne gledaj ih kako ulaze u vlakove spremne za polazak. Vratit će se. Ti ih i tada dočekaj. Razbuktani strahovi biraju nerazumljive putanje.” Za razliku od četverogodišnjakinje, ja ću uskoro, u novoj postelji prostrtoj tristotinjak kilometara zapadno, prepoznavati svaku riječ dušine uspavanke, optužujući vlastite pretke za slabost koju su mi ostavili u naslijeđe. Ponoćne ću trenutke izdržavati spravljajući si čaj skuhan od lipova cvijeta ubrana na stablu ispred četverokatnice žuta pročelja. Osušene cvjetove čuvala sam u lanenoj vrećici. U večeri napuštanja grada, u putnu sam torbu ubacila dvije knjige, jednu svilenu, čađom iznova koloriranu haljinu, fotografiju razvedenih roditelja i vrećicu s cvjetovima lipe. Vrećica je jedina bila neoštećena: cijela i, začudo, bijela. Šrapnele tenkovske granate upućene iz smjera zelenkasto-tirkiznih poljana opojni je miris lipe zaustavio pred vratima smočnice.
Bojati sam se počela tri mjeseca prije, još krajem lipnja te iste godine. Crveni je fićo prošao pokraj centra za zapošljavanje i na raskrižju skrenuo udesno. A potom stao, u mojoj neposrednoj blizini. Dvadeset devet godina prije ja sam upravo na tom mjestu prelazila tu istu prometnicu. I zastala. Zamijetila sam zgradu koja je mogla, prema razredničinu opisu, biti ustanova u kojoj će nama slavonskim pučkoškolcima provjeravati nepotrebna znanja. Tri godine poslije moja će razrednica iznenada preminuti. Njezini će rođaci naslijediti ponos kragujevačke industrije i prodati ga na gradskoj autopijaci. Sudar crvenoga fiće i maslinastozelenog tenka zajedničke vojske, o kojoj su sve morali znati čak i oni koji nisu imali privilegiju biti upućivani u grad na provjeru pameti, rijetki će toga dana tumačiti kao znak. Neće im ništa sugerirati ni boje, ni imena ulica na kojima je zaurlala moć, ni smjerovi iz kojih su vozila pristigla. A svaki se podatak rasprskavao prema dodatnim objašnjenjima. Bilo je potrebno samo gledati da bi se poslije znalo odgovoriti kada je, tko, gdje, uostalom i zbog čega, započeo.
Znakove sam razumjela i čitala ih kao priču. Pravih i iskrenih sam se priča oduvijek bojala, strahom djevojčice koja sama odlazi na testiranje i boji se da će iznevjeriti druga direktora, cijelu zbornicu i bližnje koji se njome žele ponositi.
Ulomak iz priče Zapis o duši (priča o Osijeku)
Književnica Julijana Matanović