U prvom razredu osnovne škole, u testu iz prirode i društva, stajalo je pitanje: „Koja je razlika između sela i grada“? Magdalena je napisala da „u gradu ima više kućica“. Prema onome što je pisalo u udžbeniku, jasno je, odgovor nije mogao biti priznat. Nije mi preostalo ništa drugo do nasmijati se. Jer, našoj je djeci selo predstavljeno kao skup izdvojenih kuća iza kojih su vrtovi, svinjci, krave koje muču.
A Magdalena je znala da u selu u kojem je živjela njezina baka mlijeko kupuju u tetrapaku i da u cijelom selu nema ni jedne krave. Nedaleko od tog sela je malkoc veće selo, u kojem nema kazališta, ni koncertne dvorane, srednjih škola i fakulteta. Ima samo malo više kućica. I to selo nije selo kao što je bakino, nego ima status grada, iako nema ništa od onih sadržaja koji su uz pojam grada upisani u Magdaleninom udžbeniku iz prirode i društva. Što o razlikama sela i grada, govori nova Škola za život, ne znam. Znam samo da ako ne krene liječiti naše školstvo, neće uskoro biti važna razlika između sela i grada, jer -u nekim krajevima ove divne zemlje – neće više biti onih koji će učiti iz naših knjiga, na materinjem jeziku.
Mjesto u kojem sam odrasla opisivali smo kao industrijsko naselje. Uz tvornicu, podignutu drugom polovicom 19. stoljeća, izgrađeno je radničko naselje. Tvornica se širila, otvarali novi pogoni, doseljavali se stanovnici. Nitko se od nas nije pitao tko stanuje preko pašnjaka, u Ličkom Selu, tko u Sušinama, kako to da ja od svoje kuće pa do trgovine prolazim uz kuću Vargovih, Možeovih, Čehovih, Kladnikovih, Božičekovih, Šeleovih, Glovinih, Žanićevih, Šarabačinih, Vunderlihovih, Marksovih, Kozlevčarovih, Brandtovih, Lasingerovih, Beckerovih, Dusperovih. A moj se tetak prezivao Kurtanjek.
Njegovi su roditelji 1919. doselili u Beljevinu, nedaleko od Zlatara. Multikulturalnost se podrazumijevala i živjela, bez teorijskih priručnika i brižnika. Imali smo javnu kupku, sportsku dvoranu i pravu tržnicu, svoje amatersko kazalište, željeznički kolodvor i veliku poštu, limenu glazbu, rukometni i nogometni tim, srednju školu, Radnički dom na čijem je zidu visjelo veliko ulje koje je realistički svjedočilo o dolasku druga Tita u naš veliki Kombinat. Ponosili smo se svojim parkom i vilom, kamenim mostom i Bukvikom, Mederovcem koji je ušao u literaturu kroz romane Stjepana Tomaša. Kad je upravo mali Stipica, kako ga je zvala moja teta, 1975. objavio roman „Građani u prvom koljenu“, postali smo svjesni da smo i mi grad, i da se Našičani nemaju razloga praviti važnijima od nas. Đurdan je danas i administrativno grad.
Rat, prestanak rada Kombinata, mnoge je nagovorio na odlazak. Starijih koji su ponosno šetali nedjeljom popodne od Kioska do Vatrogasnog doma i Vajdine krčme, više nema. Zadržani su samo u sjećanju potomaka i pokojem napisanom retku. Hodajući danas Radničkom kolonijom, hodam sjećanje na one lijepe jednake crvene kućice. U svakom razgovoru s mještanima, osjetim ponos na mjesto u kojem smo odrastali.
A prije nekoliko dana, u jednim našim dnevnim novinama, na prvim stranicama, izvijestili su o strašnom zločinu u mojoj ulici. Danas je ona nazvana po velikom baroknom piscu Ivanu Gunduliću. Do rata je to bila Ulica Ive Lole Ribara.
Novinarka koja je i stručna, i obrazovana, zasigurno je u Đurdan došla kroz Pribiševce i zaustavila se uz kuću u kojoj je muškarac, kojeg sam i poznavala, pronađen ubijen. U podnaslovu je ime našeg mjesta, ali je dodano i pojašnjenje; „nedaleko Našica“, a svjedoci „ iz sela“ kažu…
Pomislila sam u tom trenutku na sve nas koji smo odlazili u naše kazalište „Ferdo Kraštek“, u naše kino, virili s mosta na Bijelu kuću, crtali vilu i čitali priče o Đurdanu… Ubojstvo, u tom mirnom industrijskom naselju koje to više nije, ubojstvo u selu koje to ne može biti.
Što bi sad rekle gospođa Dusper i gospođa Marks, gospođa Vunderlih i gospođa Kukuljević?... I što bi, uostalom, moje dijete odgovorilo kad bih je upitala je li Đurđenovac njezine Mace selo ili – kako u službenim knjigama stoji - grad?
Ni sama ne znam odgovoriti na to. Znam samo da sam zahvalna svom industrijskom naselju jer me ono – i bez naputaka velikih teoretičara multikulturalnosti – naučilo što znači živjeti zajedno.
Književnica Julijana Matanović