Štefičina tetka iz Bosanske Krupe, jedan je od - po mojoj ocjeni - najsimpatičnijih likova suvremene hrvatske proze. O čemu god netko razgovara, tetka po zanimanju šnajderica - ubacuje se sa sličnim primjerom iz vlastita života, ili života kojima je svjedočila. Započela sam spominjanjem književnog lika, a mogla sam to reći i drukčije. Nije bilo nužno da se ponovno sakrijem iza literature. Primjerice, jesu li nam, i koliko su nam, vlastite biografije složene i „nalik romanu“, možemo ocijeniti i provjeriti tako da se, slušajući priču o nekom zbiljskom a „tuđem“ događaju, upitamo – u danu, mjesecu, godini – jesmo ili išta slično i sami doživjeli.
Jesmo li na nekoj liniji životnog crtovlja oćutjeli prepoznavanje s onim o čemu govore političari, aktivisti i novinari? Vijesti o drugima, reportaže i komentari iz informativnih emisija, mogu – koliko god to zazvučalo kvrgavo - isprovocirati osobno sjećanje, možda nije preteško reći i traumu. Slutim da o tome ne bih trebala pisati, govoriti glasno, ali se ne uspijevam zakočiti. Jer, pitanje ne postavljam samo u svoje ime. Znati u čije ime govoriš, daleko je važnije nego znati za koga pišeš. Istovremeno se nadam da ću ostavljenim rečenicama utišati košmare vlastitih misli koji se motaju i lijepe, baš poput one šećerne vune kupljene na vašaru u Turiću. I ne znam više koje godine.
Slušam izvještaje i komentare „iz Zambije“ i vidim sebe koja u kolovozu 2019. - sa šezdeset godina - pronalazim dokument o posvojenju. „U ime naroda“, septembar 1974. Dokument je sakriven u registratoru, među tetkovim fotografijama, zima, Olovo 1943. I pitam se kako mi to nitko nikada nije spomenuo. I ljutim se na one koje sam toliko voljela. Čujem rečenicu majke kojoj odvode prvorođeno dijete jer mu žele omogućiti bolji život, prepoznajem njezin glas: „Majka će umrijeti bez tebe, ne idi s njima“. Tražim „Laganje“, svoj prozni prvijenac u kojem spominjem kako sam s tri godine odvedena u bolji život, tamo „gdje je voda tekla iz zidova a nije se po nju moralo ići na dubok djedov bunar“.
I četvrt stoljeća poslije ne znam jesam li se barem tada, dok sam pisala tu knjigu, pitala kako se osjećala ona koju su uvjerili da nije sposobna podizati vlastitu kćer. Jesam li za prava pitanja sposobna tek u starosti. Jesam, ali sada je prekasno. I na kraju, je li „medijski slučaj“ s puno pukotina i praznina, oslobodio moja prava pitanja. I zbog toga se treba pitati, što u nama pokreće potrebu za pričom o vlastitom životu, čime se to uspijeva rasplamsati dugotinjajuća tema. „Ne doživljavaj sebe kao književni lik“, govorili su moji profesori s katedre i kidali dekanovu obavijest o potrebi pokretanja mog reizbora.
„Ja sam lik, makar i nesretan, ali jesam…“, mislila sam. „Može li lik biti i znanstvenik?“, pitala sam se. A potom se bacala u potragu za citatom koji kaže da ima i onih koji su na tuđu nesreću ljubomorni. Takvima nisam odgovarala. Plašila sam se njih i njihovih praznih života. A danas, šezdesetčetverogodišnjakinja koja je krajem devedesetih godina prošloga stoljeća svoje brojne čitatelje uvjerila da im nudi vjerodostojnu priču o sebi, na vijesti o posvojenoj djeci svojom lijevom šakom hvata prste desne ruke i vuče ih, tjera na pucketanje u zglobovima.
Umišlja si kako lomi riječi “posvojenje“, „oteto“, „bolji uvjeti života“, “putovnica“… Najedanput iz malog prsta iskače i jedan od posljednjih razgovora s majkom. Starački dom u Vinkovcima. Majka mi govori kako je odlučila svaki mjesec uplaćivati za djecu iz Afrike, za njihovo školovanje. A ja je gledam i zahvaljujem onome tko mi je uspio zakočiti usta samo da je ne upitam zna li ona u kojim su mjestima, i kojih godina, njezina djeca završila osnovnu školu. Dok je ona bila jako daleko od njih. Ipak, ne želim je povrijediti.
Potrudila sam se zaboraviti o čemu mi je govorila. I uspjela sam. Kao i uvijek do tada. Danas pomišljam kako je ta nesretna žena koju sam premalo puta nazvala majkom, željela dobrotom prema drugoj, nepoznatoj dječici popuniti praznine kojih je bila svjesna, za koje je bila okrivljena i grubo kažnjena. Pomišljam kako mi je pričom o siromašnoj djeci Afrike željela reći da i ona može suosjećati, plakati, ali da je u trenutku mog odlaska od nje, te 1962., u njoj nešto puklo, ugašeno. Emocionalni prekidač doživio je kratki spoj. I nitko ga poslije nije ni pokušao popraviti. Nije govorila „tvog odlaska“, govorila je „otimanja“.
Previše je godina prošlo, odavno se trudim ne podizati vlastitu kožu jer više ne znam kojim bih lijekovima sanirala nove ožiljke. Samo se pitam, ako već u književnosti drugih toliko prepoznajem sebe, moram li to baš činiti i u trenutku dok gledam informativne emisije. I zbog toga ovih dana, tragam za novim informacijama iz Zambije, čitam zakone, proučavam sve vezano uz djecu iz Konga, i pri tome uspoređujem.
Činim, a ne želim. Prekidam i vraćam se. I moja se familija „na mom slučaju“ podijelila u dva tabora; onaj mamin koji je govorio o otmici i onaj očev koji je vjerovao u „odlazak u bolji život“. Putovnica nije bila potrebna. Rijeka Sava tada nije predstavljala prirodnu državnu granicu. Četiri desetljeća poslije, moja će kćer – da bi ocu zapalila svijeću - tu istu rijeku smjeti prijeći samo uz putovnicu. I nas ćemo dvije spoznati svu muku i sve nelogičnosti oko ishođenja putne isprave. Ali da sada nastavim i o tome, a i putovnica je jedna od ključnih riječi i „zambijskog slučaja“, bilo bi u ovom trenutku previše, čak i za Štefičinu tetku iz Bosanske Krupe.
Književnica Julijana Matanović