Ni sa kim nisam tako dugo, i tako blago, razgovarala o snazi prepoznavanja u književnosti kao što sam to razgovarala s Irfanom Horozovićem. Temu smo načeli u gostionici Blato, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, jedne travanjske večeri nakon što sam promovirala njegov roman Imotski kadija. Nastavljali smo je razvijali pri svakom našem novom susretu; u Gradačcu, Sarajevu, Tuzli.
Irfan je razumio da mu povjeravam svoje sumnje u objektivna čitanja književnog teksta i da mu priznajem kako metodički bolje interpretiram djela do kojih mi je manje stalo. Nisam mu morala naglašavati da mi je njegov opis djevojčicina prsta kojim prelazi preko slova dječakova imena jedan od najdirljivijih u književnosti. Kad kažem „u književnosti“, onda mislim na naslove za koje govorim da su moji, na one koji su mi draži i od stvarnih rođaka. Svaki čitatelj ima svoju idealnu biblioteku, tu samo svoju „cijelu književnost“. Ima i svoju abecedu po kojoj knjige slaže. I svaka je takva biblioteka njegovu vlasniku najbolja biblioteka na svijetu. I bio bi on u krivu kad bi tvrdio da je njegova kvalitetnija od drugih.
Jer od onih koji nemaju svoj popis najboljih im knjiga, opasniji su samo oni koji misle da je njihov popis jedino ispravan. A da je On, iz Irfanova romana, prepoznao što mu mala Zuhra pokazuje, ne bi je prepustio nekome tko je u njezinoj nedostupnoj nježnosti vidio oholost koju je trebalo slomiti. "Nije prepoznao", ponavljao mi je Irfan. I upravo zbog toga nisam svoje studentice prekidala kad bi u komentare lektirnih naslova ubacivale i priču o vlastitom životu, kad bi naglašavale mjesta sličnosti. Osjećala sam da nas fus-note nakrcane teorijskim naslovima ne mogu spasiti od moći koju posjeduje autorska priča. Samo sam, tu mladu i mudru čeljad, upozoravala da priča o prepoznavanju nije priča za svačije uši, pogotovo ne za uši onih koji šeću predavaonicom do naše.
Pa iako nije, od nje se ne može pobjeći. Ni u književnosti, ali ni u zbilji. Na nekoj liniji životnog crtovlja slutimo "prepoznavanje" s onim o čemu govore političari, aktivisti i novinari. Reportaže i komentari iz informativnih emisija, mogu – koliko god to zazvučalo kvrgavo - isprovocirati osobno sjećanje, možda nije prejako reći i traumu. Možda o tome ne treba govoriti glasno, ali ja se ne uspijevam zakočiti. I vjerujem da ću rečenicama umiriti košmarne misli koje mi se razvlače, pa na tren nalikuju roskastoj šećernoj vuni kupljenoj u Turiću, na Ilino. Koje godine, ne znam. A nije ni važno.
"Zašto i ti ne bi ušla u Sabor pa njima odlajivala", znala je reći moja teta J. Ljutito, nakon što bih ja prokomentirala izjavu omiljenog joj političara. I čudila se što ja to ne želim. I kako bih mogla „ući“, kad ja u svojim ocjenama tuđih postupaka ne mogu utišati osobna iskustva. Istina, ne mogu to ni oni koji su odlučili predstavljati glas naroda, ali oni to zatajuju. I kunu se u objektivnost. Reagiram na ključne riječi. Jedna od njih, ovih je dana, i imenica "putovnica". Siječe me izgovorena ustima ministara, državnih tajnika, zastupnika, novinara i prodavačica na Trešnjevačkom placu. 
Magdalenin otac i ja dogovorili smo se da ćemo našu kćer krstiti u Tolisi, u Crkvi Sv. Uznesenja Blažene Djevice Marije. U toliškim su crkvenim knjigama upisani svi njezini preci s očeve strane, u posavskom kraju poznati kao Načelnikovi. Nastojala sam makar tim činom djetetu osigurati slijed i pripadnost. Da jednog dana dijete ne zamuca kad susretne ženu s pocelicom na glavi a ona je upita "čija li je". Crkve u kojima su kršteni moji preci više i ne postoje premda sam ja, iz babinih i ćaćinih priča, upamtila nazive svih tih mjestašca u kojima je službovao i djecu dobivao moj djed, nadcestar Fabijan, otac moga oca i još sedmero njih. Kad je Magdalena navršila dva i po mjeseca, odnijela sam je u fotografsku radnju u Ciboninu tornju i polegla na stolić. Tamo su je službeno ufotkali. Uplašenih očiju, u crvenoj majici Irfanova sina. Po putovnicu smo trebali doći i Magdalenin otac, i ja.
"Pravila su oko putovnice stroga, svašta se događa, zakon je strog", naglasila mi je službenica. Učinili smo onako kako su nam objasnili da moramo.
Dan uoči Magdalenina imendana i njezina krštenja prešli smo Savu. Putovnica je vrijedila pet godina. Uz zahtjev za sljedeću priložila sam očev izvod iz knjige umrlih star dvije godine. Našoj su djevojčici bile tek tri kad je teška bolest sina jedinca nadjačala molitvu majke. Nije išlo po redu, nije išlo onako kako se zaziva u molitvama. Na šalter u Petrinjsku donijela sam dva fascikla. Magdalenin izvod iz knjige rođenih u jednom, i očev iz knjige umrlih u drugom, da se dva izvoda ne dodirnu. Pretihe su sve riječi kojima bih željela približiti tu nelagodu, bol, strah od blizine listova isprintanih u matičnim uredima dviju država. Gospođa na šalteru bila je ljubazna i plaha. Rekla mi je da je podatak o smrti unijela u sustav. Zaključila sam da ću za pet godina, bez ikakvih problema, produžiti putovnicu svoje djevojčice. Samo uz fotografiju desetogodišnjakinje.
No, čim sam pristupila pultu, uslijedilo je upozorenje da to tako ne može, da mora doći i otac. Kako sam vjerovala da je podatak iz knjige umrlih zabilježen, nisam ponijela fascikl s tim, kako kažu, dokumentom. Pojavila sam se sljedećeg dana. S papirom zbog kojeg je moja kći prerano odrasla. Ista je gospođa zatražila novi izvod iz knjige umrlih. "Ne smije biti stariji od šest mjeseci", govorila je i gledala u stol. Nisam mogla vjerovati što čujem. Sve moje rečenice koje su u njezinu zahtjevu tražile logiku, samo su pogoršavale situaciju. Odustala sam.
Isti dan sam zamolila rođaka Magdalenina oca da mi podigne novi izvod iz knjige umrlih. Nije uspio to učiniti jer to pravo imaju samo članovi prvog kruga obitelji. A svi iz prvog kruga ležali su na groblju Karaula, nekoliko metara od groba fra Martina Nedića. Magdaleninu baku je godinu dan nakon smrti sina jedinca ubila tuga. "Neka dođe mala", rekla mi je službenica koju sam nazvala telefonom. "Ali, mala je maloljetna, a i ne možemo prijeći granicu jer joj je istekla putovnica", izgovorila sam samo to, posve svjesna kako je odluka donesena i prije mog poziva. I ponovno Petrinjska. Srećom, na šalteru je radila druga gospođa. Zatajila sam dva neuspjela dolaska. Stari izvod iz knjige umrlih bio je u ruksaku. "Već je toliko prošlo, sjećam se i kad se mala rodila i kad je gospodin umro.
Čitala sam u Gloriji". I nakon tri tjedna podigla sam putovnicu bez problema. No, ni ljubazna gospođa nije unijela podatak o smrti Magdalenina oca. I kad sam nakon pet godina došla ponovno, i to s Magdalenom, šalterska službenica je isti čas upitala za oca. Petnaestogodišnjakinja me pogledala. "Moj tata je umro prije dvanaest godina", rekla je tiho. U tom je trenutku žena okrenula monitor prema Magdaleninu licu. "Je li to on?", izgovorila je i glasno, i bijesno, kao da pitanje upućuje okrivljeniku u kaznenom postupku. "Da-a-a", promucala je moja kći i počela plakati.
"Tu ne piše da je mrtav, a to znači da je živ", čuli smo je i kad smo već nekoliko metara bila udaljene od šaltera.
Da sam bila sama, zasigurno bih se i ja rasplakala. Nemoć nas oslabljuje. Ali, pred djetetom sam navukla glumački kostim sašiven za prvakinju drame nacionalnog teatra. I nisam napustila postaju dok zahtjev nije zaprimljen.
"Pravila su oko putovnice stroga, svašta se događa, zakon je strog…", čujem ponovno tu rečenicu. Čujem je prepoznavanjem. I dobro znam zbog čega je u njoj riječ putovnica, samo za moje uši, konstrukcijski ojačana. Da joj, tako osnaženoj, ne mogu zabraniti pristup pričama o kakvim smo jedne travanjske večeri, razgovarali moj Irfan i ja, žaleći dječaka koji nije uspio prepoznati svoje ime ispisano Zuhrinim prstićima. " Piši J…, jedna majica crvena, 72 cm, piši jedna…"
Književnica Julijana Matanović