„Znaš, Jelo, završiti za profesora, to ti je danas kao da uopće nemaš školu“, rekla je prije šest godina moja - tada devetogodišnja - kći Magdalena. Jela, mlada profesorica matematike, čuvala ju je dok sam ja bila na fakultetu. Malena je zaključak donijela nakon što joj se djevojka požalila kako ponovno nije dobila posao.
Jela je rođena u zavičaju moje bake, u Bosni, zemlji što se - u dimu cigarete od domaćeg duhana - izvinula prema nebu, nadajući se da će joj ono biti sklonije. Odbijenice, što ih Jela prima na svoju podstanarsku trešnjevačku adresu, brojile su se u deseticama, a fakultetske ocjene u peticama. „Pa i tvoja je mama profesor“, uzvratila joj je Jela. „Moja mama razumije samo književnost“, spremno je odgovorila M.. Vjerujem kako je M. željela reći kako njezina mama, za razliku od Jele koja nju čuva, i peče kolače, i pomaže mnogima, i ne bi mogla raditi ništa drugo doli čitati knjige.
Mama nije dovoljno moderna da se zaposli u šoping centru, dovoljno dugonoga da bi sada uživala mirovinu zasluženu šetnjama po modnim pistama, dovoljno strpljiva da bi bankarske stručnjake uvjeravala u ispravne monetarne poteze, dovoljno ljupka da bi rodoljubima prodavala svilene kravate s hrvatskim pleterom, dovoljno pedantna da bi čistila urede bogatih preprodavača jahti i morskih plovila, a ni dovoljno odlučna da bi na sudovima citirala paragrafe zakona po kojima neka čestica zemlje pripada jednom, a druga čestica kamenjara drugom bivšem supružniku. „A razumiješ li ti književnost?“, nastavila je Jela, želeći je, pretpostavljam, upitati hoće li i ona studirati literaturu kao njezina mama. „Kaj je tebi? Ja ne znam ocijeniti književno djelo. Znam razlikovati dobre od loših ljudi“ bez imalo zastajkivanja odgovorila je M.
Danas se svakodnevno uvjeravam da je Magdalena, još kao šestogodišnjakinja, bila u pravu.
Književnica Julijana Matanović