Zastajem na mjestima na kojima pripovjedač nabraja što se sve našlo u putnom kovčegu junakinje romana, što u putnoj vreći nekog sporednog aktera, što u tekici u koju mladić zapisuje stvari iz kuće koja se počela urušavati, što u stanu tetke koja je davno iz Mostara odselila u Beč. Svaki je predmet vezao uz sebe priču o identitetu; neupadljivo i vjerodostojno. Nagovarala sam i studente na takva čitanja.
Danas su ostala samo sjećanja na takve interpretacije, uvezani seminarski i diplomski radovi mladih mudrih ljudi. I bilo bi dobro da je moje zanimanje za popise ostalo samo u prostoru lijepe književnosti. No, svatko tko živi književnost, kad-tad u životu prvo ispiše temu, a onda se s njom suoči u vlastitoj zbilji. Prošlogodišnje oslobađanje tetine kuće od tihih papirnatih, porculanskih, platnenih, uljanih svjedoka komplicirane prošlosti naših predaka, uvjerilo me koliko je emocija sakriveno iza svake imenice s popisa.
Tramvajska karta iz Osijeka 1984., ulaznica na hokejašku utakmicu u Sarajevu u vrijeme Olimpijade, bon za ručak u lepoglavskoj kaznionici, ogorčeno pismo zakonitoj ispisano rukom muževljeve ljubavnice, presude U ime naroda, krsni listovi iz Stare Jugoslavije, posljednja djedova čestitka za Božić 1965., tekst oproštajnog govora cestara Bosanske Posavine…
Nakon godinu dana uslijedio je novi osobni popis. U jednoj vrećici koja je namijenjena meni, nakon „oslobađanja stana“, često spominjanog u mojim pričama i crticama, nalazi se pet mojih fotografije, četiri Magdalenine, kao i tri kartoline na kojima su naslovnice mojih knjiga. U prostoru ostavljenom za tekst, ispričavam se primaocu što će se možda prepoznati u mojim rečenicama, i uvjeravam ga kako je to samo priča. Jasno mi je, sad dok gledam u tu vrećicu, da sam i te 2001., 2003. 2006. vjerovala da će on razumjeti zakone kazivanja, ali da će tumačenja drugih, koja će do njega svakako doći, fikciju prikazati kao jedinu pravu istinu. 
Ono što sam poslala, sada mi je – nekoliko godina nakon smrti primatelja - vraćeno. Rukama koje vjeruju da ih je primatelj neusporedivo više volio od mojih ruku; premda su moji prsti kraći i deblji. Posve nalik prstima onog kojem sam se ispričavala što po njemu pravim nacrte za neke svoje likove. Redovito, očeva.
Jedna od fotografija prikazuje mene zamišljenu, pogledom u stranu, s olovkom u ruci. Snimljena je u rano proljeće 1997., nakon objavljivanja knjige „Zašto sam vam lagala“. Snimali su me za Gloriju, u parku Ribnjak. Jesam li uz fotografiju na tu adresu poslala i neko pisamce, neku ispriku, ne sjećam se. Knjigu jesam, to sigurno znam. No, ona se ipak nije našla među „povratničkim stvarima“, pa tako ni na popisu koji sam upravo napravila. Pet mojih fotografija, piši pet, četiri Magdalenine, piši četiri…piši, piši: „Volim prozu popisa“.
Književnica Julijana Matanović