Neke se knjige čitaju zbog stihova, neke zbog priča, a postoje i one rijetke u kojima pjesme i pripovijetke govore jednim glasom, nadopunjujući jedna drugu poput dvaju poglavlja iste ljudske sudbine. Takva je „Duša od kristala“ Vlade Domazeta.
Već sam naslov zbirke otkriva njezinu temeljnu misao. Kristal je istodobno čvrst i lomljiv; propušta svjetlost, ali se lako može rasuti. Upravo je takva i pjesnikova duša – obilježena ratom, rastancima, nostalgijom i gubitcima, ali nikada slomljena. Ona kroz cijelu zbirku ostaje sposobna voljeti, suosjećati i vjerovati čovjeku.
Najveća vrijednost ove knjige nije samo u njezinoj tematskoj raznolikosti nego i u putovanju koje započinje u pjesnikovu rodnom Garevcu i Posavini, prostoru koji nije tek zemljopisna odrednica, nego ishodište njegova pogleda na svijet. Posavina u ovim pjesmama nije samo krajolik – ona postaje osjećaj, sjećanje, rana i utočište. Tko nikada nije vidio njezina zlatna polja niti osjetio tišinu uz Savu i Bosnu, kroz ove će stihove upoznati njezinu blagost, ali i njezinu duboku tugu.
No, pjesnik ne ostaje zatvoren u granicama vlastitoga zavičaja. Tragom ljudske patnje odlazi mnogo dalje. Njegov put vodi od posavskih ravnica prema Slavoniji, Sarajevu, Subotici i Beču, pa sve do obale Gaze. Svako od tih mjesta postaje simbol jedne ljudske sudbine. Na obali Gaze traži Amal – nadu. Nadu za ljude koji prolaze kroz pakao rata, za one kojima su oduzeti djetinjstvo, dom i budućnost. Nadu za sve one za koje se katkada čini da pod ovim nebom više nema ni pravde ni milosti.
Na taj način Domazet vlastito, lokalno iskustvo pretvara u univerzalnu priču o čovjeku. Ono što započinje kao osobna nostalgija postupno prerasta u suosjećanje sa svakim čovjekom koji nosi svoje breme. Zato se čitatelju čini da autor ne piše samo o Posavini nego o svim mjestima na kojima čovjek pokušava sačuvati svoje dostojanstvo. Ne zaobilazi malog čovjeka u velikom svijetu, nego upravo njemu daje glas – beskućniku, ratnom veteranu, usamljenoj starici, djetetu bez roditelja ili slučajnom prolazniku. Vraća ih u središte pozornosti i daruje im ono što im život često uskraćuje – nadu i dostojanstvo.
U toj galeriji ljudskih sudbina posebno mjesto zauzimaju heroji. „Heroj s ferhadijske ulice“ nije samo ratni veteran ni prosjak kojega prolaznici zaobilaze. On postaje simbol svih onih koji su dali najviše, a ostali gotovo nevidljivi. Domazet podsjeća da najveće žrtve često završavaju u tišini, daleko od povijesnih govora i svečanih pozornica.
Već sami naslovi pjesama predstavljaju male pjesme u malom. „Kaput na feralu“, „Kofer pun tuge“, „Ledena ruža“, „Na drugoj stanici“, „Odraz u zrcalu“, „Duša od kristala“… svaki od njih otvara prostor simbolima prije nego što čitatelj pročita prvi stih. Kao da Domazet već naslovom priprema čitatelja na emotivno putovanje koje slijedi. Kaput postaje uspomena, kofer teret prošlosti, ledena ruža zamrznuta nada, a zrcalo mjesto susreta čovjeka sa samim sobom.
Ljubavne pjesme nose drukčiju vrstu boli. U njima gotovo nikada nema velikih drama ni optužbi. Ostaju tek pogled koji više nije isti, kiša koja skriva suze, napušteni sokak ili stara fotografija. Autor dobro razumije da najveće ljubavne tragedije često nastaju u tišini, bez velikih riječi. Kod Domazeta ljubav gotovo uvijek nosi sjenu rastanka, pa njegove pjesme ne ostavljaju gorčinu, nego tihu melankoliju koja dugo ostaje u čitatelju.
Nasuprot tome stoje satirične pjesme koje povremeno razbijaju težinu zbirke i vraćaju osmijeh. One pokazuju da autor, unatoč svim životnim iskustvima, nije izgubio sposobnost vedroga pogleda na svijet.
Posebnu cjelinu čine duhovne pjesme poput „Na portalu mojih snova“ ili „Na trnovitoj stazi, znam netko me pazi“, u kojima patnja dobiva dublji smisao. One ne nude jednostavne odgovore, nego podsjećaju da čovjek ni u najvećoj samoći nije potpuno sam. U njima se vjera ne pojavljuje kao dogma, nego kao oslonac čovjeku koji pokušava razumjeti vlastitu patnju.
U širokoj galeriji likova i motiva nalaze se i pjesme koje gotovo prerastaju u kratke pripovijetke. „Dječak i starica“ ili „Prosjak iz druge ulice“ imaju jasnu radnju, prepoznatljive likove i snažnu emotivnu poantu. U njima se osjeća da je Domazet prije svega pripovjedač koji jednako uvjerljivo govori i u prozi i u stihu.
Autor ne zaobilazi ni suvremeni svijet. Već sam naslov „Kada maloumnici svijetom vladaju“ predstavlja snažnu društvenu kritiku. Bez otvorenog dociranja upozorava koliko lako nerazum, sebičnost i površnost mogu potisnuti čovječnost te kako se vrijednosti na kojima počiva društvo mogu urušiti kada razum prepusti mjesto sili.
Sve te različite tematske cjeline povezuje jedna zajednička nit. Domazetovi stihovi satkani su od finih niti posavske duše koja se ugnijezdila u pjesnikovim grudima. Iz toga gnijezda ona poput bijele golubice iznova polijeće, tražeći svoj mir, svoj dom i konačni smiraj. Upravo zbog toga Posavina u ovoj knjizi nije samo prostor – ona postaje stanje duha iz kojega izrasta cijeli pjesnikov svijet.
Domazetov pjesnički izraz nije opterećen strogim pravilima forme. Njegovi su stihovi slobodni, često široki poput ravnice o kojoj piše. Njegova poetika ne traži savršenu rimu, nego iskrenost. Upravo zbog toga njegove pjesme djeluju prirodno i razgovorno, poput ispovijedi čovjeka koji ne skriva svoje slabosti.
Posebnu cjelovitost zbirci daju dvije završne pripovijetke. Nakon pjesama ispunjenih čežnjom i unutarnjim preispitivanjem, autor čitatelju nudi dvije priče u kojima se sukobi razrješavaju ljubavlju, opraštanjem i zajedništvom. „Bijela golubica“ govori o ljubavi koja nadilazi bolest i smrt, dok „Salaši kod Lužnjaka“ jednostavnom pričom o starom hrastu otkriva mnogo veću istinu – da ono što ljude povezuje uvijek mora biti jače od onoga što ih razdvaja. Hrast tako prerasta iz običnoga stabla u simbol trajnosti obitelji, korijena i pomirenja.
Posebno je zanimljivo kako zbirka započinje pjesnikom koji luta svijetom ne znajući što zapravo traži, a završava povratkom Posavini i željom da upravo ondje njegova duša pronađe konačni mir. Taj kružni put daje knjizi skladnu unutarnju kompoziciju. Početak govori o potrazi, a završetak o pronalasku doma.
„Duša od kristala“ nije zbirka koja želi zadiviti složenim pjesničkim konstrukcijama ili modernističkim eksperimentima. Njezina se snaga nalazi drugdje – u iskrenosti, ljudskosti i sposobnosti da iz osobnog iskustva izraste univerzalna priča o zavičaju, ljubavi, gubitku i nadi.
U vremenu kada književnost često nastoji biti glasna kako bi bila primijećena, Vlado Domazet bira drukčiji put. Njegovi stihovi ne viču, nego tiho ulaze u čitatelja i ondje ostaju. Poput Save koja mirno teče kroz Posavinu, oni ne osvajaju snagom buke, nego snagom trajanja.
„Duša od kristala“ zato nije samo zbirka pjesama i priča. Ona je knjiga o čovjeku koji, noseći svoj zavičaj u srcu, traži smisao u svijetu obilježenom ratovima, rastancima i prolaznošću, ali pritom nikada ne odustaje od nade. Upravo zbog toga ova zbirka nadilazi lokalni okvir i postaje univerzalna priča o ljubavi, dostojanstvu, gubitku i povratku domu.
P.S.
Zainteresirani knjige mogu nabaviti putem e-maila: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. ili putem facebook profila: https://www.facebook.com/domm.domazzett
