Ispravak neispravljivoga

Tijekom života čovjek prikuplja razne informacije kako bi oblikovao svoje stavove ili ih stvara na temelju svojih doživljaja, a da pritom za većinu njih nema nikakav dokaz pouzdanosti niti kakve činjenice na kojima bi se temeljili. Svi griješimo i naše priče, stavovi, uvjerenja puni su pogrešaka. I ne samo to, udžbenici, dogme, dokumenti, prepuni su netočnih, iskrivljenih ili namjerno namještenih informacija. Poznato da je da „pobjednici pišu povijest“, tako je bilo u prošlosti i tako je danas. Javno mnijenje temelji se upravo na trenutnim okolnostima, politikama i narativu. I onda, sve što tome paše dobro je došlo, a što ne paše osipa se osudama.

Dirnuti u „svete istine“ nezahvalan je posao, jer jednom utvrđena „istina“ više se nikad ne preispituje. Onaj koji posegne za preispitivanjem takve istine može završiti jedino na stupu srama, tako da je put prema istini redovno trnovit i nadasve bolan budući da okolina nije spremna za promjenu svojih uvjerenja bez obzira na sve dokaze i činjenice koji govore drugačije.

I tako, kad bismo se preispitivali koliko je laži, a koliko istina u našim životima, zaprepastili bismo se. Pojedinci koji tragaju i kopaju kako bi došlo do točnijih informacija, trude se objektivno sagledati stvarnost oko sebe. Upornim istraživanjem njihovi osjeti za razlučivanje postaju istančaniji i tako im se izoštrava vid kojim bolje mogu vidjeti neslaganja u predastrtim informacijama. Za razliku od njih, na suprotnoj strani su drugi koji se prepuštaju utjecajima bilo kakve vrste i nisu spremni razumjeti bilo kakvo drugačije viđenje.

Dakle, mnoge smo laži prihvatili za istinu, što iz neznanja, što iz krivog prijenosa informacija, što zbog narativa, politika, uvjerenja, religija, što zbog lijenosti da istražimo stvari dublje, što iz nerazumijevanja i netolerancije… itd. Za neke od njih ne možemo s pouzdanošću utvrditi jesu li istina ili ne, ali neke se mogu potvrditi ili demantirati dubljim istraživanjima. Tako se i profesor povijesti Marko Matolić potrudio iznijeti pojedine stvari u svojoj knjizi „Ispravka netočnog na(v/r)oda“. U njoj se autor bavi sa sedam slučajeva ustrajavanja na neistinama o prošlosti Bosanske Posavine:

• „Terra Tolys nekada i sada“ – bavi se navodima o prvom spominjanju „sela Tolise“ i granicama Terre Tolys kao i razvojnom nizu krivih informacija koji se prenose od jednog autora do drugoga;
• „Kada je nastao naziv Donja Mahala“ – bavi se nastankom imena sela Donja Mahala, za koje se pogrešno tvrdi da mu je dano nakon 1862. godine;
• „O Kiklopskim zidinama u Štrepcima: Što se sve može pojesti bez masla i bez zrna soli“ – bavi se krivim navodima o „glavnom gradu Breuka u Štrepcima“;
• „Ilija Boričić (1789-1840) prvi civilni učitelj prve pučke škole u BiH ili: O masovnoj upotrebi jednog povijesnog izvora koji ne postoji“ – bavi se o krivim informacijama koje se prenose o Iliji Boričić;
• „Točan datum rođena fra Ilije Starčevića“ – bavi se istraživanjem podataka o osnivaču prve pučke škole u BiH;
• „Posavac ili Posavljak“ – bavi se štetnim forsiranjem uporabe oblika „Posavljak“ u govoru i pisanju;
• Poimanje stvarnosti Drugog svjetskog rata u Posavini u romanu Beznadnici Željka Gorete – bavi se time kako se povijesne činjenice izvrću u „povijesnom romanu“ radi usklađivanja povijesti s trenutnim političkim strujanjima.

Knjigu Željka Gorete, Matolić ukratko opisuje riječima: „Goretina knjiga je podnaslovljena kao „hrvatski povijesni roman“. Riječ „povijesni“ tu valjda stoji kako bi uvjerila čitatelja da djelo prikazuje neku istinitu priču, a riječ „roman“ je tu zato s to je ta priča puna neistina, prešućivanja i krivotvorenja, u tolikoj mjeri da poznavatelju posavske prošlosti, čitajući ga, raspoloženje varira od frustriranosti do cirkuskog urnebesa. Kako roman nema kritički aparat, tako ne možemo provjeriti koje to dokumente kao izvore za konstruiranje priče autor koristi, ali ideja koja stvarno stoji iza ovog djela – revizija povijesti – nije ni mogla biti ostvarena na drugi način.“ (M.Matolić, Ispravka netočnog na(v/r)oda, Orašje 2025, str. 84).

Povijesni revizionizam s ciljem da se povijest uskladi s trenutnim ideološkim sustavom, nije ništa drugo nego „laž na laž“, a činjenica je da se vladajući svih partija, svih vremena, na svim geografskim dužinama i širina uvelike koriste ovom blagodaću. Slabo je koji državni aparat imun od „ideološki motiviranih laži“, a u tu se svrhu pronađu „adekvatni revizionisti“ koji će stare priče ispričati na novi način. I onda se događa da se ponavlja ono isto, otprije, samo sad zapakirano u novo ruho, odgovarajuće novim ideološkim strujama. I jednom kad se ovaj narativ promijeni, a poznavajući povijesne događaje to se događa u ciklusima, Goretina knjiga završit će zajedno sa svom ostalom ideološkom literaturom u kontejneru za smeće, kako smo to imali prilike vidjeti početkom devedesetih s komunističkom i njome nadahnutom literaturom.

Nasuprot „povijesti motiviranoj ideologijom“ stoji „činjenična povijest“ ili bar pokušaji da se dokuče prave informacije što je točnije moguće. Profesor Matolić naglašava: „Upravo tu leži sav smisao historijske znanosti. Vječito traganje. Mi ne možemo otkriti sve, ne možemo znati sve. Naša istraživanja su dugotrajna, spora, moramo čitati, sumnjati, provjeravati, povezivati, zalutati, ispravljati se i na kraju prinositi samo kamenčiće u ogromni mozaik povijesti. I to se zove METODOLOGIJA. I mi u tome putu spoznaje vidimo ljepotu. Mi nemamo potrebu uz jutarnju kavu, samo uz pomoć interneta, otkrivati glavne gradove civilizacija. Nas koče činjenice, jer mi smo zarobljeni u njihovim okvirima. Bez činjenica, bili bismo samo pripovjedači, oni koji djeci prodaju šarenu lažu, a ne poznavatelji prošlosti i kreatori ZNANOSTI.“ (M.Matolić, Ispravka netočnog na(v/r)oda, Orašje 2025, str. 31).

Za priznati je da smo u današnjici bombardirani nizom različitih informacija o istoj stvari. Takoreći, svatko iznosi „svoju istinu“. No, kako doći do toga što je prava, nepatvorena informacija? Zadatak nije lak i, prema tome, usvojene stavove potrebno je ponekad preispitati u svjetlu novih spoznaja. Profesor Matolić nam u ovom svom djelu upravo nudi to: da preispitamo svoja mišljenja u pogledu tema kojima se bavi u ovoj knjizi, na temelju činjenica koje se potrudio prikupiti i dati nam na znanje. Učinio je trud koji mi nismo morali, a da ipak pri tom budemo svjesni krivih informacija koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo.

Preispitivanje povijesnih tvrdnji je nužno, ako ne želimo zapasti u slijepu ulicu neznanja. Neke „istine“ usvajamo kao takve iz više razloga: svi drugi tako misle, u skladu je s javnim mnijenjem, odgovara stavovima stranke koju simpatiziram, tako kazuju popovi/paroci/hodže, idoli kojegod vrste, u skladu je s mojim domoljubnim/rodoljubnim stavovima, godi mojim emocijama, tako je lakše… itd. No, često se čuje fraza da je „istina bolna“ upravo stoga što mnoga uvjerenja padaju u vodu kad se podastru čvrste neoborive činjenice. Čak i pored jasnih činjenica, neki će radije ostati u svom sljepilu i lažnom svijetu koji mu kao takav godi, nego da promijeni svoja kriva uvjerenja. Teško je samom sebi priznati da si u krivu i da si godinama živio u laži... iako nema čovjeka koji ne živi u laži.  

Za zaključiti je da je vrlo teško preispitivati vlastite stavove, jer to je postupak koji „otima tlo pod nogama“. No, hrabar čovjek upravo to čini – čvrsto stoji i na tlu koje podrhtava. Nema čovjeka na svijetu koji živi u apsolutnoj istini, ali ono što može je – preispitati sebe, svoje stavove i svoje sklonosti te biti spreman i na drugačije, „bolne“ odgovore, različite od onoga kako on poima stvarnost oko sebe. Usvajajući bolne odgovore, čovjek stječe bolju spoznaju, a bolje spoznavajući počinje gledati svijet drugačije, počinje ga bolje shvaćati, a s boljim shvaćanjem sve manje osuđuje druge.

Onaj koji se ne preispituje, za njega nema lijeka.

P.S.

Zainteresirani knjigu mogu nabaviti (dostupno je tiskano i pdf izdanje) putem e-maila: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. ili putem facebook profila: https://www.facebook.com/grigorij.pecorin