Kad se čovjeku zamračio razum
Nebo je prosulo suze nad Kalvarijom.
Sve više osjećam urlike rulje
I breme križa na ramenu,
Dok kročim po draču, trnju i kamenu.
Ne znam koliko me postaja čeka
I što će se dogoditi
Kad mi noge klonu pod drvom križa
A usne dotaknu miris zemlje?
Hoće li mi Veronika i Šimun prići,
Pružiti rubac i križ dići?
Bože moj, rasvijetli mi bespuća,
Kad budem posljednji put
Kročio na Golgotu,
Da zemlji predam tijelo,
Kao zalog uskrsnuću i vječnom životu.
Pejo Šimić