Prof.dr.sc. Ivo Grgić, redoviti profesor u trajnom zvanju na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, posavskog je korijena.
Na obrocima Vučjaka, u selu Potočani, zaselku Jošava, Ivo Grgić je provodio svoje djetinjske i mladenačke dane, prije nego što će ga put povesti do Zagreba i gdje će se kroz neko vrijeme smjestiti u „udobnu akademsku sjedalicu“, kako on to voli reći. Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, u Zavodu za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj, gdje vodi nekoliko predmeta, a autor je i suradnik na nizu projekata, knjiga, udžbenika, priručnika, znanstvenih i stručnih radova. Sudjelovao je u izradi niza strateških dokumenata koji se odnose na poljoprivredu u Republici Hrvatskoj, od zakona do pravilnika. Član je niza strukovnih udruga kao što su Hrvatsko agroekonomsko društvo, Internacionalna akademija nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, Akademija poljoprivrednih znanosti Hrvatske, Matica Hrvatske, HKD Napredak i Udruga Hrvata BiH Prsten. Tijekom razdoblja 2022.-2024. bio je posebni savjetnik ministrice poljoprivrede u Vladi Republike Hrvatske.
Iskustvo u poučavanju, radu, sudjelovanjima na nizu projekata, rezultirao je knjigom poprilično dugog naslova, „O poljoprivredi i selu u godinama prijelomnim, mudrovanja iz udobne akademske sjedalice“. Knjiga je, prvenstveno, zbirka tekstova, poglavito novinskih članaka, nastalih u recentno vrijeme, a koji se tiču događanja u poljoprivredi i ruralnom prostoru. Moć knjige nije samo u tekstovima koji su složeni po logičkim cjelinama, nego i u sadržaju od preko 550 stranica unutar tvrdih korica. Svoja je „mudrovanja“ profesor je složio u osam cjelina, od kojih se jedna zove: „Pogled preko granice: Bosansko-hercegovačka poljoprivreda.“ Iako je u knjizi fokus na zbivanja u hrvatskoj poljoprivredi u zadnjih tridesetak godina, ta su iskustva definitivno su od pomoći i Bosni i Hercegovini koja polagano kaska za Hrvatskom, pogotovo na svom putu prema Europskoj uniji i pridruživanju poljoprivrednim politikama EU.
U prvom dijelu knjige niz je članaka koji upućuju na to kako poljoprivreda u Hrvatskoj neprestano „tapka“. Poznato je u kom smjeru sve treba ići, ali nema se volje, nema dogovora, sve se čeka na nekoga drugoga, a taj drugi nije za to nadležan i tako u krug. Tako tridesetak godina poljoprivrede u Hrvatskoj neprekidno su isti problemi, a politika neprekidno mijenja pravila čiji je rezultat: „pomakli smo se, ali se nismo pomakli“. Ivo Grgić, kao poljoprivredni stručnjak s dozom filozofske primisli, naglašava da „i ovaj puta poljoprivredna budućnost i prehrambena sigurnost će nam više ovisiti o Božjoj providnosti nego o smislenom boljem gospodarstvu kako resursima tako i javnim politikama.“ To jasno objašnjava utezima oko vrata proizvođačima u poljoprivredno-prehrambenom sektoru koje čine prevelika administracija i zakonodavstvo, tromost nadležnih institucija te loša komunikacija s javnošću u pogledu ciljeva, provedenim mjera i postignutih rezultata. No, profesor nije taj koji kritizira, a ne daje konkretna rješenja. Ta rješenja predlaže u obliku povećanja poljoprivredne proizvodnje do razine samodostatnosti za velik dio proizvoda, povećanja proizvodnje za one proizvode kojima se može postići konkurentnost te povratka autohtonim sortama, vrstama i pasminama, otpornijima nego laboratorijski uzgojenima. Da bi se to postiglo potrebno je povezivanje akademske zajednice, proizvođača i zakonodavca, izobrazba kadra, okrupnjivanje zemljišta kako bi se mogla proširiti proizvodnja i drugo. Osim toga, profesor navodi prednosti ruralnog prostora Bosne i Hercegovine te s kojim se izazovima poljoprivredni proizvođači u BiH moraju uhvatiti u koštac da bi uhvatili povoljan smjer razvoja i konkurentnosti.
Pogled u budućnost može se sagledati u izjavi: „Nije tlapnja da će vrlo brzo većina mesa biti podrijetlom iz laboratorija, a umjetna inteligencija i roboti uveliko će zamijeniti ljude.“ Dakle, pred čovječanstvom je veliki izazov u vremenima koja dolaze (ili su već tu) i onako kako činimo tako će nam se vratiti. Ne čini ništa je isto tako odgovor na izazov, a tako postupajući postići ćemo upravo to – ništa. Definitivno, onako kako se postavimo tako će nam se i vratiti, zato ne treba strahovati nego djelovati.
Da nije sve tako crno kako se čini, može se saznati negdje u drugoj polovici knjige, gdje započinju poglavlja „Od ideje do uspjeha: ipak se može u poljoprivredi“ i „Dobre priče iz Hrvatske“. Dobre priče pokazuju kako se ipak može uspjeti, a tu su svjedoci obitelj Žuvela s Korčule, obitelj Pandek iz okolice Kašine, obitelj Počepan kod Rogovca, obitelj Krepenc iz Ravne gore i mnogi drugi. Između mnogih drugih tu je i OPG Matić pokraj Koprivnice kojeg profesor navodi kao „dobra primjer u lošim vremenima“. Ova priča opisuje put obitelji Matić koja je sumornih devedesetih morala napustiti svoj rodni kraj, Jošavu, župa Potočani, nedaleko od Odžaka i svoj put tražiti pod drugim podnebljem. Nakon mnogih lutanja, započinju svoj rad nedaleko od Koprivnice i postaju jedni od najboljih proizvođača maline, ribizla i jagoda.
Jedno poglavlje profesor je posvetio i gotovo zaboravljenoj Baniji, nazvavši je „područjem izvrsnih predispozicija za ekološku proizvodnju“ i ruralni turizam. I tu je „velik novac ušao u poljoprivredni sektor i opravdano primjećujemo da efekti i nisu blizu očekivanom.“ Banija i dalje ima potencijal postati „dobra priča“, ali taj potencijal, jednako tako, može ostati neiskorištenim.
U zadnjem poglavlju, „O svemu drugom pomalo“ ili „svaštari“ kako bi jednostavnije rekli, dodatno zaključuje o nekim već prethodno rečenim stvarima. Reći će profesor: „Jedino porast nakon ulaska Hrvatske u EU bilježimo u mriještenju agencija, zavoda, instituta, pa čak i visokog obrazovanja, sve za sektor koji se nalazi na izdisaju… i svi moramo podnijeti dio svoje odgovornosti, i nesposobna javna uprava, i akademici, i proizvođači.“
Dakle, ima li nade za poljoprivredu? Uvijek je ima, uz temeljnu mudrost: „uzdaj se u se i u svoje kljuse.“ To znači, treba se ovom debelom knjigom lupiti po glavi kako bi se upalile lampice, pronašle ideje i izgradile dobre priče oslanjajući se na još jednu mudrost - „bez muke nema nauke“. A za učiti i stvarati uvijek ima prostora i budućnosti.
P.S.
Zainteresirani knjige mogu nabaviti putem e-maila: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. ili putem facebook profil: https://www.facebook.com/ivo.grgic1