Promocija knjiga Selme Huskić Lopertone
U Centru za kulturu Odžak 7. studenoga 2025. održana je promocija knjiga odžačke pjesnikinje Selme Huskić Lopetrone. Program je vodila profesorica Andrea Zelić, koja je publici pružila sažet uvod u Selmino pjesničko stvaralaštvo, dok su najdublji uvid u njezin rad dale odabrane pjesme interpretirane tijekom večeri. Recitirale su ih Lejla Džananović, učenica 4. razreda gimnazije i sama autorica, te Selma sama kroz svoje stihove.
O poetici Selme Huskić Lopetrone osvrt je dao Zlatko Grgić, a glazbeni ugođaj večeri upotpunio je Nensi Mujčinović svojim izvedbama.
Selma Huskić Lopetrone rođena je, odrasla i školovala se u Odžaku. Nakon srednje škole odlazi u Njemačku, gdje i danas živi i radi. Pisanjem se bavi od najranijih školskih dana. Njezin dar za književnost prva je prepoznala učiteljica, koja ju je uputila na literarnu sekciju. U travnju 2015. objavljuje svoj pjesnički prvijenac, zbirku „Sub Rosa“. Kontinuirani rad na poeziji rezultirao je i drugom zbirkom, „Agape“, objavljenom 2024. godine.
Pjesničko stvaralaštvo Selme Huskić Lopetrone obuhvaća dvije izrazito različite, ali tematski povezane faze – zbirku Sub Rosa i Agape. One zajedno čine put od introspektivnog bola prema duhovnoj spoznaji, od ranjenog subjekta prema glasniku ljubavi i istine. Ako bismo ih morali sažeti jednom rečenicom, mogli bismo reći: prva zbirka je „Selma upoznaje svijet“, a druga – „Selma je upoznala svijet“…
Zbirka Sub Rosa je tiha, ali moćna. Ona je prva introspektivna mapa svijesti, prostor gdje pjesnikinja govori šapatom, a tišina postaje središnji motiv. Kao da u njoj vrijedi ono što je sama rekla:
„Tišina govori više od bilo kakve buke.“
U toj tišini pjesnik zalazi u svoju nutrinu i promatra slike svijeta, često bolne, ali i spasonosne.
„Noć sobom nosi trnjem posute uspomene“ – piše Selma, i u tom stihu je cijela logika njezine rane: bol kao nužna istina.
Zbirka je građena od noći, tišina i sjećanja; ona ne traži pozornicu nego prostor unutarnje čistoće. Ljubav se ne idealizira, već se promatra kao ogledalo identiteta – kroz odsutnost, čežnju i sumnju.
Sub Rosa pokazuje Selmu koja još vjeruje da svijet, koliko god bolan, ima smisla ako ga spoznajemo srcem. U njoj je mladalačka nada, energija i vjera u mogućnost promjene – u smisao koji još uvijek vrijedi tražiti.
Ali kad zrelost „ošamari“, dolazi Agape – zbirka suočenja i raskrinkavanja. Tu više nema iluzija: svijet se pokazuje kao pokvareno mjesto, zbrkana i žalosna dolina u kojoj ljudi pod krinkom humanosti nanose zlo jedni drugima.
Selma to ne govori cinično, nego gorko svjesno – glasom žene koja je kroz osobnu bol spoznala univerzalnu nepravdu. U tom svijetu moraš se boriti i za ono što ti prirodno pripada; moraš pustiti svoju djecu, iako znaš da će ih nevinost brzo napustiti pod udarcima života. A ništa ne možeš – jer i sam si nemoćan.
U Agapeu pjesnikinja raskrinkava lice svijeta. Stihovi odražavaju doživljaje vlastitih rana i nepravdi – „skupljenih u nepravednim bitkama života“ – i zato njezina ljutnja ima moralno opravdanje.
Kad „opali svima po spisku“, to nije prostota, to je očaj iskrenosti. Buđenje u ovom svijetu je bolno: vidiš, a ne možeš ništa. Licemjerje, lažna zabrinutost i malodušnost ljudi koji „sve kupuju, pa i Boga“ postaju centralni motiv.
Selma prokazuje svijet koji se „pravi fin dok ti nož zabada u leđa“, ali i sama pronalazi glas otpora.
U mnogim pjesmama osjeća se povratak snage – sada više nema straha pred istinom. Jezik je izravan, kolokvijalan, urban, često vulgaran, ali nikada prazan. On odbacuje izvještačenost i glumište poetskog dekora.
Tu grubost treba čitati kao iskrenost – kao obrambeni mehanizam autentičnog bića koje više ne pristaje na laž. Selma se ne uljepšava, jer zna da samo ogoljeno može biti istinito.
Agape je zbirka u kojoj pjesnikinja spoznaje da „pravde nema niti će je biti“, ali i da – unatoč tome – ne smije prestati govoriti. I baš u toj kontradikciji, između nemoći i prkosa, nastaje njezina najveća snaga.
To je zbirka oslobođenja: iako svijet ne možeš popraviti, možeš ga razotkriti – i time već činiš djelo ljubavi.
Jer agape tradiciji nije sentimentalna, nego bezuvjetna, duhovna ljubav – i upravo tako Selma voli svijet koji ju je povrijedio: iskreno, ali bez iluzija.
Zbirke Sub Rosa i Agape čine jedinstvenu cjelinu. Sub Rosa je intimna – govori o unutarnjoj boli i potrebi za smirenjem; Agape je javna – govori o svijetu i njegovim ranama.
U prvoj zbirci duša šuti da bi čula sebe; u drugoj – viče da bi probudila svijet.
Formalno, Sub Rosa je poezija meditacije, dok je Agape poezija svjedočenja.
Tematski, prva teži miru, druga pravdi.
Stilski, prva se oslanja na klasičnu liriku, a druga na moderni performativni govor.
Emocionalno, prva diše u tišini, a druga vrišti u samoći – no u obje se prepoznaje ista duša, ista autentična potreba da se bol pretvori u riječ, a riječ u iscjeljenje.
Selma Huskić Lopetrone u Sub Rosi traži sebe – u Agapeu pronalazi svoj glas.
U prvoj zbirci svijet se još nada, u drugoj se svijet razotkriva, ali pjesnikinja ostaje vjerna sebi: njezino oružje i dalje je riječ.
Obje zbirke zajedno čine poetski put oslobođenja – od tihe rane do svjesnog svjedočanstva, od introspekcije do hrabrog govora, od šutnje prema istini.
I zato njezina poezija, koliko god proizašla iz boli, nosi i klicu života. Jer, kako sama kaže – „premalo života (ima) u životu“ – ali upravo zato, pjesma postoji da ga bude više.
Analiza zbirki „Sub Rosa“ i „Agape“ pokazuje razvoj pjesničkog izraza Selme Huskić Lopetrone od introspektivne i senzualne lirike prema duhovno-filozofskom minimalizmu. Njezin opus svjedoči o evoluciji ženskog subjekta koji iz boli i gubitka crpi snagu za univerzalnu ljubav i oprost.
P.S. Knjige poezije možete nabaviti kod autorice: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
