Već naslov Zbogom, tuge moje sugerira oproštaj, zatvaranje jednoga životnog poglavlja i pokušaj izlaska iz prostora boli prema nečemu mirnijem i svjetlijem.
Međutim, pjesnička zbirka Anđelke Milićević nije tek knjiga o tuzi niti jednostavna zbirka ljubavne lirike. Iza njezina naslova otvara se znatno širi pjesnički svijet: čovjek suočen s licemjerjem i nepravdom, žena koja preispituje ljubav i odnose među ljudima te, naposljetku, osoba koja nakon životnih razočaranja čvršće uporište pokušava pronaći u vjeri.
Šamačka književnica svoj je prepoznatljiv književni izraz brusila kroz pet objavljenih zbirki poezije i dva romana. U svojim se djelima čitatelju ponajprije obraća iz vlastitoga iskustva. Na stranice svojih knjiga upisuje sebe – svoje rane, razočaranja, ljubavi, uspomene i dvojbe, ali i životni put prepun uspona i padova koji ju je naposljetku doveo u književne vode. Njezine knjige nastaju iz potrebe da se ono proživljeno, a često i dugo prešućivano, napokon izgovori i podijeli s drugima.
Anđelka Milićević govori jednostavnim i razumljivim jezikom. Njezini stihovi najčešće ne traže od čitatelja da odgoneta zagonetne slike, nego da u njima prepozna osjećaj i iskustvo. Ljubav, samoća, razočaranje, prijateljstvo, izdaja, obitelj, prolaznost vremena, starost, vjera i smrt pojavljuju se bez velikih maski i složenih pjesničkih konstrukcija. U tom je smislu i ova zbirka nova opeka u zgradi njezine književne kuće.
Zbogom, tuge moje sastoji se od triju cjelina – „Prepoznaj se u djelima svojim“, „Kad me voliš“ i „Mene čuva Bog“ – koje se mogu promatrati gotovo kao tri lica iste ispovijedi. Prvo je okrenuto prema svijetu, drugo prema vlastitome srcu, a treće prema Bogu. Upravo se u tom slijedu krije i unutarnja dramaturgija zbirke: od suočavanja sa svijetom, preko preispitivanja sebe i ljubavi, do potrage za višim smislom.
U prvoj, ujedno i najopsežnijoj cjelini, Anđelka Milićević promatra društvo koje je okružuje i ne skriva nezadovoljstvo onim što vidi. Njezina poezija ovdje poprima satiričan, polemičan, a katkad gotovo optužujući ton. Lažni prijatelji, licemjerje, pohlepa, bračna nevjera, raspad obitelji, nezasluženi društveni položaji i življenje prema interesu, a ne prema načelima, postaju predmetom njezina pjesničkog obračuna. Autorica govori otvoreno, neposredno i jasno. Ne skriva se iza metafora niti od čitatelja zahtijeva složeno dešifriranje poruke.
Ta izravnost istodobno je snaga i jedna od glavnih osobitosti njezina pjesničkog izraza. Pojedini stihovi približavaju se aforizmu, poslovici ili životnoj pouci. Pjesma tada prestaje biti samo iskaz osjećaja i postaje način prenošenja životnoga iskustva. U toj naglašenoj moralnoj poziciji povremeno se osjeti i sklonost didaktičnosti. Autorica svijet često promatra kroz jasno razdvojene kategorije iskrenosti i laži, ljubavi i interesa, vjernosti i izdaje, dobra i zla. No upravo to potvrđuje da Anđelka Milićević nije hladni promatrač događaja. Ona u pjesmu ulazi cijela – sa svojim uvjerenjima, razočaranjima, iskustvima i vrijednostima.
U drugoj cjelini Anđelka Milićević pogled sa svijeta okreće prema vlastitome srcu. Njezina ljubavna poezija nije poezija idealizirane ljubavi. Mnogo je češće riječ o ljubavi promatranoj nakon što početna iluzija nestane i kada odnos pokaže i svoju drugu stranu. Ljubav se zato pojavljuje kroz čežnju, sumnju, povrijeđenost, strah od gubitka, nevjeru i razočaranje, ali istodobno i kroz trajnu čovjekovu potrebu da voli i bude voljen.
Lirska junakinja ovih pjesama nije djevojka koja ljubav tek zamišlja. Ona je žena koja ju je upoznala u različitim oblicima i koja više ne vjeruje bezuvjetno svemu što joj se govori. Iskustvo ju je učinilo opreznijom, ali nije ugasilo njezinu potrebu za bliskošću. Upravo u tome nastaje jedna od zanimljivijih napetosti ove zbirke: srce je povrijeđeno, ali još želi voljeti; čovjek je razočaran, ali još nije prestao vjerovati da negdje postoji ono za čim traga.
Zbog toga ni riječ „zbogom“ iz naslova knjige ne treba shvatiti kao potpuno odricanje od prošlosti. Ono što je čovjek proživio ostaje u njemu. Tuga ne nestaje naredbom niti se može jednostavno izbrisati. Ona s vremenom mijenja oblik, pretvara se u iskustvo, a iskustvo postaje sastavni dio čovjekove zrelosti. Oproštaj stoga nije zaborav, nego prihvaćanje.
Jedan od toplijih motiva zbirke upravo je odnos prema novoj, smirenijoj vrsti ljubavi – ljubavi prema djeci, unucima i bližnjima. Ondje gdje je partnerska ljubav često obilježena nesigurnošću, nepovjerenjem i povredama, obiteljska ljubav donosi osjećaj trajnosti i pripadanja. Pogled djeteta ili ruka unuka postaju potvrda da život, unatoč svemu, nije završio ondje gdje je završila neka ljubavna priča. Nakon gubitka jednoga oblika bliskosti pojavljuje se drugi, možda tiši, ali ne nužno manje snažan.
Treća cjelina donosi najizraženiji pomak u odnosu na prethodne dvije. Nakon sukoba sa svijetom i preispitivanja ljubavi, pjesnički se govor okreće transcendentalnome. Bog u tim pjesmama nije udaljeni teološki pojam niti apstraktna sila. On je sugovornik. Autorica mu zahvaljuje, moli ga, obraća mu se, od njega traži snagu i odgovore, a katkad ga i pita zašto se nešto dogodilo upravo onako kako se dogodilo.
Ta neposrednost posve odgovara njezinu ukupnom pjesničkom postupku. Kao što izravno govori ljudima, tako izravno govori i Bogu. Vjera se pritom ne pojavljuje kao ukrasni motiv, nego kao posljednje uporište čovjeka koji je prošao kroz razočaranja i koji smisao više ne traži samo u drugim ljudima. Put kroz tri cjeline zbirke tako dobiva gotovo zaokruženu putanju: od svijeta, preko srca, do Boga.
Vrijedi izdvojiti i autoričin odnos prema životinjama. U svijetu u kojem pjesnikinja često nalazi razloge za razočaranje u ljudima, životinje se pojavljuju kao bića kojima također pripadaju osjećaj, dostojanstvo i pravo na čovjekovu pažnju i zaštitu. Time se njezin moralni pogled širi izvan međuljudskih odnosa i prerasta u poštovanje života kao takvoga.
Stilski je Zbogom, tuge moje zbirka jednostavnoga i komunikativnoga pjesničkog izraza. Prevladavaju kraći stihovi, rima, ponavljanja, retorička pitanja i izravna obraćanja. Jezik nije ukrašen radi samoga ukrasa. Formalna virtuoznost ovdje nije sama sebi svrhom; važnije je da osjećaj i poruka stignu do čitatelja. U najboljem dijelu svojih pjesama autorica upravo tom jednostavnošću postiže neposrednost koju bi složeniji pjesnički izraz možda i izgubio.
Anđelka Milićević ne piše prvenstveno za književne teorije ni za uski krug tumača poezije. Ona piše čovjeku koji je nekada bio iznevjeren, koji je volio, pogriješio, oprostio, izgubio nekoga, susreo nepravdu, razočarao se u prijatelja ili se u nekom trenutku zapitao postoji li iza svega što mu se događa ikakav smisao. Zato će se čitatelj u njezinim stihovima često susresti i sa samim sobom.
U tome možda i leži pravi smisao naslova ove zbirke. Zbogom, tuge moje nije knjiga žene koja tvrdi da tuge više nema. Niti je riječ o jednostavnom obračunu s prošlošću.
To je knjiga žene koja je svoju tugu prepoznala, proživjela i ponijela sa sobom dovoljno dugo da joj napokon može pogledati u lice I reći joj: zbogom.
ZBOGOM, TUGE
Evo opet jesen dođe,
zlatom krasi i moj grad.
I čini se, sve je isto
ko jeseni one, tad.
Hladne kiše opet liju
ko obično, u jeseni.
Ali žuto lišće više
ne donosi tugu u meni.
I nek vjetar opet cvili
nek prekrije i mraz grad,
srce više bol ne steže
ko jeseni one, tad.
I vazduh je sad jesenji
isti kao nekad prije.
Ali ga se sad ne bojim,
ne plaši me ko ranije.
Gledam lišće što se igra,
gledam divne zlatne boje,
i šapućem sa osmijehom:
„Zbogom! Zbogom, tuge moje!“
