Ovo je jedna nova priča naše spisateljice Lily Laum i jedan teži segment života koji je sama prošla pa neka ovo ujedno bude jedna životna pouka kako čovjeku ništa nije vrjednije od zdravlja, i da je život toliko kratak da ne smijemo propustiti niti jedan tren i sekundu zadovoljstva koji si možemo priuštiti. Tema je opširno opisana i ima dosta teksta ali isto tako i opisanih radnji i događaja.
Pogledala sam bezbroj filmova, pročitala niz komentara, nekoliko knjiga, obavila niz razgovora sa djevojkama koje su radile kao dadilje i uvijek sam si rekla, meni se tako što neće nikada dogoditi. Ipak sam žena u godinama sa iskustvom odgoja vlastite djece, sa bezbroj volonterskih sati odrađenih sa djecom. Nisam zaljubljiva, nisam atraktivna, nisam puna ambicija u smislu do vijeka raditi taj posao, ono, samo da preživimo jedan period, moja mala obitelj, moj mali dio svemira i ja.
U odluci da li dadiljati djecu ili odrasle, odlučila sam se za malene jer su neiskvareni i gladni igre i imaju svoj način komunikacije. Sve je to lijepo zvučalo u maši i glavi, realnost je uvijek i redovno drugačija. Upustila sam se u taj posao, dislocirana od kuće, sa 2 presjedanja avionom i još 2 busom, pa kako bude. Svakodnevno sam skypala sa djecom da se priviknemo jedni na druge i ništa nije naslućivalo što se sve može dogoditi i izroditi. Uvijek pišem što mislim i što želim, na taj način lakše analiziram sve, a ujedno i nije loše pogledati s odmakom zapise. Eto, evo, sada djelića moga dnevnika, od prošle godine u ovo doba sam bila dadilja dvoje kanadsko irske djece u Irskoj.
To je iskustvo koje se ne može u nekoliko rečenica opisati. To je svakodnevno bilo drugačije niti jedan dan nije bio identičan slijedećem pa čak su nijanse bile i tijekom dana različite. To je nešto što nikada više ne bih ponovila, odnosno nikad ne reci nikada ali bih se sasvim drugačije postavila i vjerojatno drugačije vrijeme provodila. Nešto što sam naučila, a ne provodim baš u svim segmentima i poljima života danas, je da se moraš znati cijeniti sebe i postaviti visoku ljestvicu, tek tada okolina te prihvaća na drugi način, inače si samo krpa kojom se briše pod, ma koliko bila dobra, sposobna, vrijedna, to su neka životna pravila. Riječ neću, ne volim, ne znam zapravo tko ju voli, ali je izašla iz raja, baš kao i batina i šiba. Lakše je uz nju živjeti baš na svim poljima, počev od rada, do ostalih društvenih aktivnosti.
To sam kao malu uvertiru sad izrekla kako bi svatko od nas, kad nastavi čitati, svaki puta kada neku radnju ne bi učinio, izrekne neću, ne mogu ili što god, ali da je negativistički. U toj kući gdje sam bila dadilja, nisam izrekla riječ neću, pa čak kad malo bolje razmislim, ne mogu se niti sjetiti kad sam ju prije toga izrekla, ali sada, izgovaram, napišem pa čak i odbrusim. Ne mogu reći da se bolje osjećam zbog toga, ali efekat poslije je pozitivan, za me.
Dakle, jednu zimu i prosinac prije ovoga, kada sam u temperaturi ležala, odnosno vukla se po ogromnoj kući na 3 etaže plus dvorište vanjsko, bočno i prednje, sam u rijetkim trenucima ležanja, u intervalima bez +39 temperature, zapisivala misli. To me je održavalo, jer biti sam u sobi u kojoj išta osim kreveta, otvorene police, ormara, natkaslića, laptopa nema,…. što drugo učiniti? Pisati i tipkati s prijateljima, verbalna konverzacija ne, samo kad nikoga nije bilo. Tamo su kuće sa tako slabom izolacijom da se čuje svaki kašalj i korak u prostoriji ispod i iznad i zapravo u bilo kojoj prostoriji, štedljivi u svakom segmentu osim u pubovima-pivnicama…………….
………..prosinca prethodne godine……… dani prolaze, djece nema po cijeli dan a čak nisu bili 30 sati u kući, koje olakšanje, mir, tišina. Granny Sheila, baka se pobrinula, maknula ih je a po preporuci liječnika kod kojega sam bila, da se izliječim, steknem snage, baka je vidjela da pucam i padam s nogu, a uvidjela je i tu neku vezu između mene i djece, koja se stvorila, ne znam kako ali postoji i shvatila da treba se umiješati i održati ravnotežu. Djeca su se sve više meni okretala, nisu izlazila iz moje sobe, nisu izlazili iz moga kreveta,nisam imala ni malo mira, doslovce ni sekundu, tek sa odmakom sada uviđam sve.
Baka Sheila me poslala liječniku i sve organizirala, jer iz elitnog naselja gdje sam bila dadilja, nema javnog prijevoza, svaka kuća po 2 ili 3 auta ima, ima se veliki ogradni zid sa ulazom, kapijom i čuvarom. Do prve pošte, prodavaonice, bilo kojega životnog pitanja je nekoliko kilometara kroz polje cestom, ali pub na ulazu uz kapiju da. To je što imam osjećaj, svaki ugao u Irskoj ima, a i posjetitelja uvijek.
Na svemu što je učinila, zahvalna sam joj, jer je ona žena-baka-oluja. Iako nikada nije bila zaposlena van kuće i neprekidno putuju, posebno ona, žena je širokih vidika i znanja, razumijevanja. Toliko spretna u kućanskim poslovima, od nje se moglo puno toga naučiti, a prije svega da uvijek se treba biti ženstveno obučena, sa komadićem nakita, pa taman to bile naušnice i uvijek sa nekim djelićem otkrivene kože, veći izrez majice, koljena, ili hlače da se vide članci i zglobovi. Nosila je uporno mrežaste majice heklane koje su bile kao haljina i to preko odjeće minimalnih dimenzija, bila je vrlo ženstvena.
Prvi dan moga "bolovanja" je mogu reći da sam bila u sauni-preznojavala sam se čisteći cijelu kuću i sve podove, dobro da je temperatura iz mene izašla, makar i na taj način. Trebalo je cijelu kuću dobro očistiti i onda još paročistačem jer je gazdarica pustila psa da oneredi cijelu kuću, doslovce nije bilo prostorije gdje nije ženski pas ostavio svoj trag mjesečnice.
Drugi dan peglanje i nikad kraja vešu, osim mašine koja je neprekidno prala i sušilice koja je sušila, a u istoj malenoj prostoriji ja i pegla na paru, dakle sauna opet, nikako da prestanem kašljati, pravila sam pauze u glancanju namještaja, a treći dan su bili svi kući i otišao je gazda na operaciju.
..........kuća blista, sve oprano, sređeno a ja slušam da sam samo nekoliko sati dnevno zauzeta poslom i to vrlo jednostavnim koji je na popisu--- to je bio odgovor kad sam pokušala definirati koji su moji sati odmora, odnosno samo moji, kad mogu kamo hoću………. Kad se sjetim samo gazdarice i njenog tumačenja, možda bi bilo bolje da nisam sve razumjela, da sam bila mutava bez znanja jezika, nagluha ili bilo što drugo……
---------kao staviš u 8 ujutro 2 zdjele s mlijekom i cirilima-pahuljice koja djeca jedu kao zdravi doručak, a onda ih kao mirne lutke obučeš i strpaš u auto i oni su u školi a kad je mala sa mnom, toliko je dobra da kao da mi je slobodno, jer mogu raditi što hoću kraj nje, jer se ona 2 puta tjedno po 2 sata toliko izigra s djecom u mini školici da je mirna neprekidno….
Kad sam spomenula da oboje djece imaju noćne more, to je normalno i odmah zaspu kad im dođeš do kreveta, onako svako dijete ima noćne more, objašnjava mi vrla gazdarica. Djeca vrište, plaču i izlijeću iz svojih kreveta ravno do mene u moj krevet. Prvo jedno, taman umirim i zaspimo, kad drugo juri stepenicama i opet meni u krevet.
Tada se nisam niti htjela prisjećati razgovora jer bih bjesnila a ništa napraviti ne možeš, znam samo da sam rekla da po 20 sati provodim s djecom i odmah sam čula da je to maksimalno 4h dnevno i onda sam rekla da se sjete samo koliko su dana po noći izlazili i ja bila s djecom, odgovor je bio da su se i vraćali.... rekla sam samo da je jako neozbiljno ostaviti s potpuno nepoznatom osobom ciljano cijelu noć djecu samu koja imaju noćne more, ne spominjući to , da sam se i uplašila, da je trebala doći bliska osoba kako bi lakše prebrodili što im nema oba roditelja danima. Premalena su to djeca. Nije ništa vrijedilo razgovarati, znači, iako sam kipila od bijesa, to veče, ja sam se maknula od njih jer sve drugo bi bila velika svađa koja ne bi donijela ništa dobroga, ja sam bila u njihovoj kući i mogli su samo otvoriti vrata i pokazati van, pa i u sred noći, kad im se prohtije.
………i dobro je da jesam, sve drugo bi bio samo veći grč želuca, uvijek istina se pojavi, dođe, rasčisti i razbistri mutne situacije a do tad treba imati puno živaca i diplomacije i sve to dočekati, micati se i po mogućnosti biti nevidljiv.
--------i , otišli su u bolnicu, na gazdinu operaciju, pronašli su da neki vratni pršljenovi ne valjaju i dogovorili kako će to sanirati i cijena je koliko sam čula 20.000 eura, plus svaki dan ležanja u bolnici. Njima sitnica, prepuni su novca i svakodnevno se kupuje odjeća i obuća. On me molio da pazim na djecu i ne odvajam se od njih, a ona kaže da će biti s njim, ništa ne govori kako ću nabavljati hranu i otpremiti maloga u školu.
I otišli oni i ja sam počela kuhati, najprčkaviji posao koji postoji a to je pohovanje povrća i još pomfri i mali kruhići s juhom od povrća a samo 4 ringle jedna kraj druge pa ništa ne stane, a nemaju pošteni tanjur za razbit jaja, niti za brašno a mrvice su svježe drobljen kruh pa sam ih pržila u rerni, narezala krastavce, patliđane, tikvice, mrkvu i stalo za juhu.... na sve strane svega, prepuna kuhinja...... od onoga što je bilo sam osmislila obrok, što sam drugo mogla, one njihove instant u mikrovalnu gurneš i budeš gladan nije ni bilo….. dolazi baka Sheila i donosi gomile veša prljavog i kaže ide po djecu, dolazi veterinar i dovozi psa sa kozmetičkog tretmana, ujutro je pas bio na kupanju, čišćenju, rezanju noktiju. Zatrpana malena prostorija koja je vešeraj i peglaona, ne može se ući od gomile veša, jer su i gazde dok su bile 2 dana u hotelu i obavljali preglede donijeli 2 kofera prljavoga. Primjetila sam da im je fobija presvlačenje, bar 4 puta dnevno svako, mašine neprekidno vrte, pranje, sušenje, a naravno da moje ruke sve to razvrstavaju i premještaju i sortiraju i peglaju i po ormarima raznose….
Eeeeeeee a sve se prži i kipi na štednjaku, pojačala sam da juhu ukuham jer još sam nokle pravila, došlo mi da se najedem ako već trebam put pod noge hvatat iz kuće. Osim što sam 2 dana robovala i čistila, nisam praktički imala ni što jesti.
Onako pravo i zdravo i sito...........ma cijelu sam kuhinju okupirala, izrezano sve na sve strane..... pas ulijeće i hoće odmah na prženo, veterinar pita što se to kuha jer miriši a baka isprobava juhu i kaže da je majstorica za sve juhe al joj ova jako odgovara, gdje sam i od koga naučila kuhati,pita. Napravila sam juhu od dostupnog povrća.
Pitanje me zamislilo jer kako Sheili objasniti da sam uz prijatelje naučila puno toga, a ne od svoje mame ili bake i onda sam joj složila priču kratku o prijateljima, o osobama koje mi puno znače, naravno da nisam cijelu listu sad razvlačila, zaboga bilo je riječi o kuhanju samo, a sve ju zanima, gdje a zašto a kako, razlikovala sam se od svih dadilja prije mene. Sa mnom se moglo o svemu razgovarati i čitala sam djeci bajke.
"...... juha? mene naučila prijateljica vegetarijanka ...... koju volim do neba, zajednički terenski posao i gnjavaže, da često sam bila u njenom domu i uvijek je kuhala ona, to su bile fantazije vegetarijanske, upijala sam svaki njen pokret i kombinaciju, moja draga Narcisa….
-....a patlidzani i tikvice i komadi ribe od ničega nešto stvorit....... moja prijateljica koju volim od rane mladosti osječka esekerska priča, da nije moje struke, ona je liječnica ali se volimo, savršena je domaćica i uvijek iz prirode donese jestivo, vrsni je znalac bilja, posebno gljiva, moja Zdenka, vječito nešto sadi i bere….
-......vađenje fleka iz nemogućih situacija, moju sustanarku volim još iz dubrovačke radne priče, moja struka,terenski posao, na terenu se naučiš svašta i budeš u situacijama koje u nekom običnom životu ne možeš ni zamisliti, Tonka s nepresušnim pričama o svojim kćerima i događajima o kozmetici…..
-----....to be strong i udri, kaže mi najveća fajterica, prijateljica iz školskih dana, poseban je naš odnos jer moje mlađe dijete ima ime po njenom, volim ju žestoku, prava riječ na pravom mjestu i izuzetna domaćica, ako nije za 20 osoba, onda kao da i ne kuha... obožavam ju, nema toga što moja arhitektica Edita ne zna, posebno joj idu dekoracije kuće, a šije sve….
-........ mali kruhići su krenuli iz pećnice moje prijateljice dok još nije otišla toliko daleko iz našega grada, a bila je to rapsodija kruha na sve moguće načine, kad se sjetim samo, moji dečki su bili mali i obožavali su, moja optičarka i prijateljica, savršena domaćica, koja je uživala u svim vrstama brašna i istraživala kombinacije, često sam znala vrele komade donijeti kući ... a od kako je nema, nemam ni poštene naočale, nema Milice, savršena domaćica obožava pse, i uvijek daje prednost ljubiteljima životinja….
-........ hrana i serviranje?? moja prijateljica i to još iz vrtića, osnovne, srednje škole i fakulteta, ona slika, crta i dekorira, spaja nemoguće materijale i boje...... a ne bi završila faks da me nije bilo, podmetala sam indeks i čak bila na nekim ispitima za nju, bila je trudna i teško podnosila trudnoću, pa sam znala se podmetnuti, obje crne i kuštrave, Lidija……
------ i još bih mogla nabrajati, a gdje bih stigla da sam muški rod počela spominjati…
...... cijeli sam život bila u muškim sportovima, na terenu po cijele dane s ekipom i povremeno kad su bili ok smo znali okrenuti ražanj ili kotlić, ...lijepih li vremena....
….ušutila sam jer što bi ta baka oluja mislila da zna što sam sve i gdje radila a s njenom sam unučadi sad, i tako su manje više svi zauzeli neki stav i traže greške i mane, nije nikom ništa jasno, svi me pitaju gdje sam jezik naučila, to je broj 1, a što bih trebala? mucati? Upoređivali su me s dadiljama svojih prijatelja i vukli me sa sobom kad su im išli u posjetu, tad bi to bila hrpa djece, a mi dadilje bi gledale jedna u drugu, nisu baš engleski govorile, jer su gazdarice odlučile uzeti mađarice, čehinje, rumunjke, ruskinje, da djeca nauče još koji jezik.
Nekad sam njemački bolje od engleskog šibala, jest da sam zbog jednog zgodnog austrijanca preko noći progovorila al sam govorila i ranije putujući s ocem po dijelove za motore.
Večera gotova, servirala sam. Sjeli smo svi za stol, djeca i baba i djeda, od gazde roditelji, pa me njegov otac pita kako to da sam ostavila svoju familiju i došla tako daleko raditi. Nije mu jasno ništa. Pristojno govorim da imam odraslu djecu, samostalnu i da sam zbog njih i potegnula daleko da očuvamo ono što imamo, nema prodaje i rasprodaje, kažem mu koliko mi je godina a on traži da ponovim, mislio je petnaest manje. Objašnjavam da sam već dio svoga života provela na terenu,po svakakvim objektima i mjestima, da sam građevinac po struci, posla nema, ne biram…..gleda me i ne vjeruje, ipak je pred njim žensko. A da pravo kažem, ne vjerujem više ni sama sebi, da nije onih slika iz Vukovara iz 1996 kad sam krenula s ekipom na bauštelu, ne bih vjerovala, ni autobusni kolodvor u Dubrovniku, ni kanalizaciju u Cavtatu, Štrokov Belleveu u Dubrovniku, vilu Sheherezadu, Pervanovu palaču na Babinom kuku, Laboratorij genetski modificirane hrane po svjetskoj banci za Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo osječke adrese, sportska dvorana u Dardi i Grudama, osnovne škole u Slakovcima i Vinkovcima, motel Dunav u Iloku, Palača pravde u Vinkovcima, o obiteljskim kućama po selima i rekonstrukciji kao i izgradnji novih zgrada je cijeli niz adresa i gradova.... bilo je elitnih vinskih podruma i kuća, a prije toga preko 400 kuća obnove po Slavoniji i Baranji.... e jesam se nahodala i navozila, u autu krvi prolila i suza od bijesa i znoja, dosta mi je seoskih gostiona i auta, dosta mi je svih gladovanja, smrzavanja, snijega, leda, cipeletina i skele i armature, kamiona, brojanja, materijala, svađe oko satnice i što fali..... a bilo je svega uvijek, mrzila sam pijane i neradnike, a takve sam redovno dobijala i knap rokove ili su već bili probijeni pa spašavaj.......
..... zato sam i podvukla crtu, ne više, ako da, onda isključivo za dobar novac i proviziju uštede i sve na vrijeme, nema više donošenja kući papira i rada bez spavanja. Redovno bi nakon čišćenja stola od večere ja se hvatala gradilišta i nacrta, danima, noćima, mjesecima, godinama, vikendi za stolom a drugi na izletu.
Ka se sjetim samo, koliko jutara sam dočekala za stolom prepunih papira ? ni sama ne znam, previše u svakom slučaju., umjesto da sam bila u krevetu, da sam bila mažena i pažena….
A kada sad pogledam, od moga obiteljskoga i bračnoga života, što sam imala? Još kada oduzmem njegov rad na terenu, a bio je godinama, otišla sam i ja kad se razbolio raditi od jutra do večeri se doslovce ubijati uokolo po bauštelama, od 6h ujutro do 20h ili 22h sva prašna i prljava s hrpom papira i projektima, pa do jutra još za stolom kuhinjskim radim,….. mjesecima tako, taman jednu bauštelu da predaš kad ti uvale odmah početak druge…
Sjetim se svakodnevnih vožnji, da mi je do Iloka bilo najgore putovati, zbog ceste i leda, do Požege najduže, Đakovo, Vukovar i Vinkovci sam veća na pamet vozila.... bljak više, onaj moj maleni jugo gdje se grijanje nije moglo uključiti, sleđena sam vozila, pa sam deku nosila, umotana kao mumija i posebno jednu malenu samo za koljena........ kad se sjetim samo..... nikad više, ne ponovilo se. Nije ni čudo da me bole leđa i trnu ruke, škljockaju zglobovi. Zbrajam i oduzimam, pokušavam doći do neke obiteljske statistike i dolazim do spoznaje da sam zapravo sa malim bračnim stažom, nismo se imali kad svađati, on na terenu, pa ja a sve drugo je bila moja služba i dvorenje i bolnice i operacije njegove, njega do smrti. Tako što više ne želim, neću ni pomislit ni sjetit se........ali su moja djeca imala sve, uvijek, na vrijeme, doslovce sve. Možda im nisam trebala toliko pružiti, e u smislu materijalnom nego i duhovnom, drugačije i oni gledaju na svijet i sve oko sebe, drugačiji su od svojih generacija ali su svoji i pomalo nesretni, baš kao i ja. Teško je pronaći osobu sa kojom možeš dijeliti jednakom strasti život i poglede.
Trgnula sam se iz razmišljanja i shvatila da moram novi put do cilja postaviti.
A što mi je zapravo cilj? Što prije starije dijete dopremiti i da počne raditi a zajedno bih s njim u stanovanje krenula jer ovdje 24 sata je neizdrživo ili još bolje i njega useliti jer će doći dani kad će oboje putovati i po njima trebam to doba biti sama s djecom, koja su nesnosna i sama sebi teška. A što je interesantno? Da ni jedno od njih dvoje nije u stanju provesti samo ni pola dana s svojom djecom, pa ni sat vremena sa vlastitim psom čak ni pogledati neki film na TV-u s njima, crtić ili neku igru zaigrati, odguruju svoju djecu od sebe i šalju ih k meni, tako da ako hoću neki svoj mir i odmor, moram van kuće krenuti, a kako? Pješice kroz polja do javnog gradskog prijevoza koji je skup a vodi u neke ulice i trgovine koje me ne zanimaju. I što sad?!
-------pokušavam odgonetnuti zašto sam se na neki način vezala za tu djecu, nikako da dokučim razloge a morat ću jer će doći dan kad ću otići i do tad ja to moram znati, jer ću patiti za njima, ne želim misliti kako im je i da li plaču u svojim sobama zatvoreni.
Neminovno je da ću poći od njih, troše moju energiju previše, naprosto usisavaju i ne mogu je toliko akumulirati, baš sam svašta i svagdje radila i bila, ovo je katastrofa, a sad, kad se gazda vraća kući na kućnu njegu s operacije i bit će svega, trebao je ostati u bolnici još, samo je to preskupo, nije im problem u pubu ostaviti gomilu eura, ili za dizajnerski komad odjeće.
A okrenula sam se malo sebi i jedem slatko i pijem preslatko, nije dobro ali mi organizam traži snagu, nisam za vani šetati jer sam pod temperaturom još, imam vrtoglavice blaže, grlo ne popušta, od svih tableta koje pijem sam morala uvesti i ranital jer me peče želudac. Stresovi su tu htjela ili ne, vidim kako polako sebe uništavam,, kako stvari stoje moram se micati u neki svoj mir, krenuti kući i ozdraviti. …….
…………….sada, nakon podužeg vremena sam uvidjela da mi je i život bio o tankoj niti ili na klinu ili kako god. Doputovala sam i mjesec i više provela u krevetu sa jakim medikamentima, jedva sam zaliječila tešku upalu pluća, koja je na porebricu prešla.
Ništa nije vrijedno zdravlja, sve je to veliko iskustvo za koje ne želim opetovanje.
Znam samo jedno, život je zapravo toliko kratak i ne treba si propustiti niti jedan tren ni sekunda zadovoljstva koji si možemo pružiti. Kao da je sve bilo jučer, slike se nižu, a sada, svako malo pogledavam kroz prozor i jurim na osunčani Stradun. U gradu sam koji je mnogima poželjna destinacija, gradu koji ima svoj ritam, svoje gospare i gospodje, gdje je sve polako, poviše, nema žurbe, sve je podređeno estetici.
I u poslu sam za koji sam mislila da ga nikad više neću raditi, ali jedan puta građevinar, uvijek građevinar.
Pa netko treba i graditi i popravljati...... nažalost nikako da se uhvatim popravljanja svoga života.....
Za Posavinu.org piše Lily Laum
10.12.2016.