Ako u životu otkriješ da te netko beskrajno voli, ljubi, prihvaća, život se tada spontano otvara i povjerava ljubljenom biću... Tada se rađa želja da se povjeriš nekome i otkriješ svoje: osjećaje, želje, vrijeme, svoju samoću, strahove, osluškujući poruku koju ti osoba upućuje. U prilogu ove meditacije dobro se uklapa sljedeći primjer kroz priču jednog vlasnika pasa koji je na ulazu u dvorište napisao sljedeću poruku; “Psići na prodaju”!
Mnogi su se zanimali i znatiželjno čitali taj natpis. Međutim, jedan dječak dok se vraćao iz škole oko mu je zapelo za natpis pa je navratio vlasniku pitajući ga; “ Gospodine, prodajete li vi uistinu psiće, a ako li da, koliko bi koštao jedan mali psić“? Začudio se vlasnik zbog zrelog razmišljanja tog dječačića i njegove odlučnosti odgovorio je, pa za nekih 30-50 eura.
Dječak se isti čas mašio za svoj džep, izvadio sitniš kojega je prije nego što je pokazao vlasniku pogledao pa sažalno rekao, imam samo tri eura. Smijem li vas ipak zamoliti da uđem i vidim psiće, na što se vlasnik pasa nasmijao a zatim jako zviznuo na čiji zvižduk je izašla prvo majka psića a za njom je trčalo još pet malih bijelih loptica od krzna. Međutim, jedan psić je poprilično zaostajao za ostalima. Dječak je odmah uočio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: “Što nije u redu sa ovim malim psom?” Vlasnik je objasnio da je bio s njime na pregledu kod veterinara te je veterinar ustanovio da ima iščašen kuk, dodajući da će dok je živ, trajno šepati.
Dječaku nije bilo jednostavno čuti te riječi pa je munjevitom brzinom izgovorio sljedeće riječi; „ Gospodine, želim kupiti baš tog psića“! A vlasnik je odgovorio, ne, ti ne želiš kupiti tog psića a ako ga zaista želiš ja ću ti ga pokloniti! Na te riječi dječak se jako uznemirio, pogledao je vlasnika ravno u oči, zaprijetio mu prstom pa rekao: “Ne želim da mi ga poklonite. Taj mali pas vrijedi isto toliko koliko i ostali psići.
Sada ću vam dati ova tri eura a ostatak duga plaćat ću vam mjesečno sve dok ga ne isplatim.” Vlasnik ga je uvjeravao da on u ustvari ne želi kupiti tog psića, rekavši mu da taj psić nikada neće moći trčati, skakati i igrati se s njime kao ostali psi.”
Nakon poduljeg uvjeravanja, dječak je sjeo pored gospodara, zavrnuo nogavicu te pokazao svoju lijevu nogu koja je bila u velikoj metalnoj protezi, pogledao ga i nježno odgovorio; “Vidite gospodine, ni ja ne mogu dobro trčati niti ću to moći cijeloga svoga života. Upravo zato želim kupiti tog psića, jer jedino ću ga ja moći razumjeti a on treba moje razumijevanje!”
I za kraj našega druženja, donosim zaključak, ukoliko je povjerenje autentično, posve se stavljamo u tijek njegova ishoda i usađujemo u svoje srce sjeme novoga života, koje nadolazi u svoje vrijeme. Neka tako bude i u našem životu kako bismo prepoznavali jedni druge u trenutcima i naših fraktura dok prilazimo jedni drugima s povjerenjem za pomoć!
Za Posavinu.org piše sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove