Ovdje Vam donosimo jednu pjesmu iz zbirke sestre Augustine Barišić Klanjateljice Krvi Kristove koja ima posebno dirljive rječi izrečene našoj Posavini.
Posavina moja, moje je Nebo
gdje zvijezda je čitavi raj
tamo svjetlost Neba kroz noć, mami pogled moj
U Posavini jutro, najljepše sviće
dan nježno i rano se budi
sunce prži i žarko sja
kiša polako pada, tiho, najtiše tuče, rominja i sipi
Njive najrodnije su tamo
najplodniji usjevi su
vode najpitkije
a voćke najzdravije su
Posavina moja moj je raj
U avliji gdje Dom oca je mog
stari štagalj jedva da stoji
pogledom okrenut svjedoči i čuva
obnovljenu al ratom uništenu, kuću tate mog
Čempresi stari i davno porezani bor
ostatkom trupa svjedoči da oduvijek je bio, tu, Dom oca mog
Čemprese stare, davno nekad, zasadih ja
a oni još uvijek ponosni, u dvoru mog tate stoje
ljepotom zrače, inate i prkose dok iščekuju
naš ponovni susret u Domu oca mog
A tata moj,
na čiji grob u mislima svaki dan svratim
sjeti me trenutka kada je hodao, radio
uljepšavao svoj Dom
i kada je sadio, sada, već porezani bor
Da! meni je to uvijek sada
a bilo je to davno već nekada
nakon Domovinskog rata
kad ga radi smrti vratismo rodnoj grudi Posavskoj
tijelo tate mog po želji mu počiva
tamo u Posavini gdje rođen je tata moj!
s. Augustina Barišić Klanjateljica Krvi Kristove