Roditelji su imali četvero djece od kojih imali 3 sina i kćer koji su hodali po svijetu, dok jedan sin živio s njima pod istim krovom do zadnjeg dana sata i minute. Kada su roditelji umrli pojavili su se na sahrani brat i sestra u sjajnim i izglancanim ali iznajmljenim automobilima, već pričajući što će poslije ukopa ponijeti iz kuće.
Nisu imali pojma da su mu roditelji još prije deset godina prodali svoju kuću – za jednu marku.
Godinama su ga zvali “neradnik”, dok su oni putovali, gradili karijere i fotografirali nasmijane slike iz svijeta. A on je ostajao tu, u kući koja je mirisala na lijekove i dezinfekciju, dok su mu se roditelji polako gasili.
Otac je rano obolio od Alzheimera. Majka je ubrzo dobila dijagnozu raka.
Njegova braća su jurila velike plate i gradove, sestra je gradila svoj imidž putem internetu i rada na daljinu.
A on? Bio je sam “onaj što nikad nije krenuo”.
Njegove dvadesete godine nisu bile provedene u kafićima, putovanjima i sastancima. Bile su to šprice, kašice od hrane, podizanje tijela koje je postajalo sve teže, smirivanje noćnih strahova, vođenje na kemoterapije i šaptanje riječi utjehe dok mu je majka drhtala u rukama.
Prijatelji su ga prestali zvati. Veze su pucale uz isto opravdanje: “Ovo je previše.”
Ostao je sam – sa dvoje ljudi koji su nestajali pred njegovim očima.
Braća i sestra bi se pojavljivali jednom godišnje, kao gosti. Donijeli bi skupe poklone koje otac nije prepoznavao, a majka nije mogla koristiti. Uslikali bi se i otišli.
Kad god je tražio pomoć – za lijekove koje osiguranje ne pokriva, ili da plati noćnu sestru da bar odspava – odgovor je bio isti:
“Mi smo rastegnuti.”
“Ti živiš tu džaba.”
“Eto, to je tvoj doprinos.”
Džaba.
U kući s krovom koji prokišnjava. Na bilo kakvoj jeftinoj hrani, da bi oni imali pravu.
Prošli tjedan majka se preselila. Otac je otišao šest mjeseci ranije.
Braća i sestra su doletjeli brže nego ikad – ne da pomognu, nego da osiguraju za sebe “imovinu”.
Sahrana je bila predstava. Sestra je plakala glasno pred komšijama koje nije vidjela godinama. Braća su pričali bajke o tome kako su bili bliski s ocem.
A komšije – oni koji su ga gledali kako gura kolica kroz kišu i snijeg – samo su šutjeli i gledali u njega.
Nije plakao. Bio je previše iscrpljen da bi imao suze. Samo je želio mir.
Poslije ukopa, vratili su se kući. Oni su odmah počeli pričati o “logistici”.
“Kuća je zastarjela, ali zemlja vrijedi. Treba je što prija prodati,” rekla je sestra.
“Podijelimo novac na četiri dijela,” dodao je brat. “Antikviteti meni, nakit njoj, ti uzmi kuhinju reče drugi brat.”
Samo ih je gledao. Uređeni, sigurni u sebe, i mrtvi hladni.
Tiho im je rekao: “Kuća se ne prodaje.”
Smijali su se.
Brat je rekao: “Nije to tvoje niti se to tebe tiče. Troje protiv jednog. Bez oporuke, sve ide na četvrtinu. Već sam pričao s odvjetnikom.”
Tada je otišao do ormara u roditeljsku sobu i donio crvenu fasciklu. Bacio je fasciklu na stol i kad je udarila o sto, smijeh je nestao.
“U pravu ste,” rekao je. “Nema oporuke. Jer nema šta da se dijeli.”
U crvenoj fascikli je bio kupoprodajni ugovor i ugovor o brizi – potpisan prije deset godina.
Otac je tada imao jasnoću. Znao je da oni neće pomoći. Znao je da će briga izbrisati sve. Zato mu je prodao kuću. Zato ga je angažirao.
Platio je ovu kuću svojim tijelom, vremenom, mladosti. Dao im je im dostojanstvo u stare dane koje su zaslužili.
Ako krenu na sud – sve izlazi vani. Svaka poruka. Svaka odbijenica. Svaka izgovorena laž.
Sestra je počela plakati – ne od tuge, nego od muke.
“Treba mi taj novac,” šapnula je.
“Nažalost,” odgovorio je. “Možda ste trebali nekad doći kući.”
Otvorio im je vrata i mirno rekao.
“Ovo je moja kuća. Molim vas izađite.”
Otišli su u bijesu, gume su škripale, automobili se ljuljali.
Zaključao je vrata.
Prvi put nakon dvanaest godina – tišina je bila mirna.
Sjeo je je u očevu stolicu, okružen domom koji je zaradio na najteži način.
Nema bogatstvo ni titule, ali tu večer je spavao mirne savjesti.
Život vodi račune.
A karakter se uvijek pokaže na kraju.
Priču sam izmislio, ali često puta bi bila istinita kod velikog broja braće i sestara poslije nečije smrti i podjele tuđe imovine!
Nemojmo spadati tako nisko, zar gledamo samo u tuđe i u moguće nasljedstvo ne bitno je li riječ o roditeljima, sestrama i braći.
U grob se ništa ne nosi, zato se promijenimo dok još imamo vremena.
Mišo Perak