Ovako smo pisali prija dvije godine, prisjetimo se tih riječi! Gdje su naši političari, što je s našim susjedima i narodom u zadnja dva dana? Ne svađaju se više. Ne prkosi jedna politička stranka drugoj. Ne napadaju se duhovne vođe, učitelji niti se spominju nacionalne manjine.
Svuda zatišje!
Rijeka Sava slomi granice a Bosna se izli gdje nikada nije.
Uđe u dvorište pa i kuće i to bez pitanja kako se tko zove ili koje je nacije. U koju bogomolju ide i u čije se ime moli.
Na trenutak utihnu sve. Nestade politike i političara i njihovih obećavajućih dobara.
Svi postadosmo jedno! Svi gledamo kako izvući i sačuvati živu glavu, kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna?
Da li je Vrbas morao poplaviti Banja Luku da se osjeti nemoć? Da li su morale izliti Spreča i Usora da bi pravoslavac pomogao muslimanu, a on katoliku?
Pitam se da li je ovo znak onoga koji je jači od svih političara skupa, svih nacija, naroda i građevina cijeloga svijeta.
Presušit će voda, neće Maglaj vječno ostati velika rijeka, ocrtat će Sava ponovo granice. Vratit će se Bosna, Usora, Vrbas i Spreča u svoje korito, a mi? Hoće moli se mi vratiti svom koritu, svojoj kući i poplavljenom domu.
Hoćemo li se vratiti međusobnim svađama i nacionalnim podjelama, političkim prepucavanjima i borbama za fotelje, ili ćemo pomoći beskućniku da isuši, obnovi ili sagradi svoj novi dom bez obzira tko to bio i u čije ime se molio!
Svi nam je potrebno zajedništvo, sloga i mir kojega najčešće nemamo među sobom, u našim obiteljima i među narodima. Stoga se priupitajmo jesam li možda ja negdje uzrok svađe, mržnje i nemira i da li mogu ja osobno što učiniti da bude više sloge, razumijevanja i više mira? Jer blago mirotvorcima sinovima Božjim će se zvati!
Za Posavinu.org piše Mišo Perak