18
Sat, Jan
6 New Articles

Mišo Perak
Typography

dan zahvale1Utorak je, 22. srpnja godine 2013., Dan župnikove zahvale. Na taj dan se župnik Filip zahvalio svima onima koji su na bilo koji način pripomogli pri organizaciji i radu blagoslova garevačkog tornja.

Sjećam se, samo dva dana prije na ovom mjestu za vrijeme ručka bilo je nazočno preko 1000 ljudi, a već navečer u 20:00 sati pod šatorima je sve bilo počišćeno te posuđe oprano i uredno poredano.

Sve čisto kao da ništa nije ni bilo. Sve su to vrijedne ruke u najkraćem mogućem vremenu dovele u red.

Radno osoblje znojno i iscrpljeno posjedalo na travu ispod žalosne vrbe kod kućnog dvora, te onako umorno i smalaksano izgledaju baš kao grane ovog jedinstvenog drveta koje nas natkriva.

Međutim, na njihovim licima istovremeno vidim i radost i žalost. Radosni su što je za njima jedan naporan,a li veliki i uspješno završeni dan, a tužni što jedan takav dan, zbog veličine njegova značenja,  treba ponovno dugo čekati.

I dok tako razmišljam, prilazi nam župnik Filip i kaže: „Želja mi je da se ponovno sastanemo i neka to bude u utorak  u 16:00 sati na istom ovom mjestu i u istom broju. Želim vam se jednom zajedničkom večerom još jedan puta svima zahvaliti na ovom vašem velikom daru koji ste dali svojoj župi na današnji dan.“

 Svi smo istovremeno prihvatili župnikov poziv, ali naravno ne radi same večere, nego radi druženja , zajedničkog ćaskanja i razmjenjivanja nekih novih  ideja. Jedino što nismo prihvatili je janjeće i praseće pečenje koje nam je župnik ponudio, jer nam je tih dana takvih poslastica bilo na pretek.

„Dobro“, reče župnik,  „neka to onda  bude večera iznenađenja!“ I tako i bi.

Ponovno smo tu na starom mjestu, ali u nešto manjem  broju, jer su nam neki Garevljani već otišli na plavi Jadran.

Stolovi su postavljeni, posuđe servirano, kruh i  salata od kupusa već postavljeni, a hladno piće čeka ovaj puta na svoje drage goste.

Svi čekamo glavnog koordinatora Vladu Tokić „Dikaču“ , koji ni ovaj puta nije bio pošteđen, već je trčao oko vatre i čarobnim pokretima ruku dovršavao čobanac koji ovaj puta pripade nama.

Župnik zamoli Gospodina za blagoslov a onda smo punom snagom krenuli u nove pobjede.

Osobno sam pojeo 1,2,3 tanjura! Čuju se uzvici a zdjele na stolovima su još pune.“ Nema razilaženja dok se sve ne pojede“ rekoše Vlado Dikača i Jakica Lušo. Međutim, ipak je to bilo previše.
 Bilo mi je teško i žao gledati župnika koji je uzeo samo pola tanjura čobanca, jer je bio svjestan da sutra ujutro već u 6:00 sati mora biti na ambulantskom krevetu  priključen na aparate za prečišćavanje krvi.

Poslije čobanca uslijedile su pite sa sirom i mesom, a na kraju je dobro došla i hladna lubenica. Uza sve to se i naša snajka Ružica Stanušić zahvalno potrudila, te spremila s raznim filom ukusne palačinke.

Ostali smo tu još neko vrijeme razmišljajući što i kako dalje, a onda krenuli svojim kućama ispunjeni radošću i zahvalnošću  svom župniku na darovanoj prilici da pri ovoj obilatoj i ukusnoj večeri produbimo naš duh zajedništva između Božjeg namjesnika i vjernog puka garevačkog.

Za GIP piše Mišo Perak