Tog dana žarke sunčane zrake nemilosrdno su pržile našu već ionako pregrijanu posavsku ravnicu. Prije svega prisjećao sam se usjeva koje su naši marljivi ljudi neposredno pred uskršnji blagdan zasadili. Odlučio sam si uzeti vrijeme i prošetati pored njih, nadajući se da je rad naših Garevljana urodio u doslovnom smislu zahvalnim plodom.
No, možda nisam bio toliko iznenađen, ali razočaran svakako, jer su neizdržljive ljetne vrućine odnosno nedostatak kiše uništile veći dio usjeva. Na svakom koraku popucana žedna zemlja plodnih garevačkih oranica u zadnjim izdisajima vapi za kišom koje već mjesecima nije bilo na ovim prostorima.
I kao da to nije dovoljno, nemoguće je ne primijetiti još poneko napušteno dvorište i korovom obraslu zemlju, čiji su stanovnici sve češće zmije i gušteri. Na svu sreću nema ih baš tako mnogo, ali i ono što ih ima i to je previše. Previše je jer se oni nikako ne uklapaju u onu sliku još tako svježu kako meni tako i svim Garevljanima, sliku naše čiste i plodne posavske oranice.
I dok tako razmišljam, dođoh do jedne obnovljene i u potpunosti uređene kuće kao i popratnog dvorišnog objekta ispred kojih se vidi uredno popločano i pokošeno dvorište, ukrašeno raznolikim cvijećem i nekoliko rodom bogatih voćki.
Uz ogradu se visoko uzdigla vinova loza darujući tako potreban hlad i pravi ugođaj za sjedenje na očito profesinalno postavljenim klupama i za velikim vrtnim stolom.
Ponosni vlasnik me dočeka raširenih ruku i s osmjehom na licu. Vedar i veseo baš kao svoj na svome.
Riječ je o Mati Cvitkušić „Ćevi“. Već moj prvi dojam o urednoj okućnici odaje ga kao vrijednu osobu, koja kao mužjak od laste već duže vremena priprema gnijezdo u Garevcu za sebe i suprugu.
Mato već duže vremena boravi u Garevcu. Mlad je i još nije u mirovini, koju i ne namjerava kako kaže čekati u Švicarskoj, već upravo ovdje na svojoj djedovini. Kadgod dođe dobro će doći, a do tada snalazit će se na razne načine.
Sa odlučnošću naglašava da sada kada su im djeca dovoljno odrasla te su u stanju brinuti se za sebe i svoje obitelji, njih dvoje će ih na rodnoj grudi dočekivati i s roditeljskom radošću primati.
Danas je sve drugačije! Zbog neinformiranosti ljudi dobivaju krivu sliku svoga rodnoga kraja. Ponekad čak i dezinformaciju kako tamo nema života i budućnosti a da života u župi Garevac ima, svjedoči i sama brojka od skoro tisuću duša na svetoj misi za blagdan Iline na našem groblju.
Dok jedni govore kako je to „propala obećana zemlja gdje nema života“, drugi taj život žive - uz vjeru i volju da će biti bolje.
Nitko od povratnika u Čardaku, Kornici, D. Kladarima, Živkovu polju, Ledenicama, Slatini pa ni u Garevcu nije umro od gladi. Ako nešto i bude nedostajalo, hrane će uvijek biti.
Prisjetimo se nakratko da se ne baš tako davno od zemlje dobro živjelo, doduše skromnije, s manjim, ali ipak vrijednim željama koje su se slivale u jednu: „daj Bože zdravlja i svega će biti“.
Tako i naš Mato. Pun je životne energije i pokretačke motivacije. Ranim jutrom već je na nogama, jer mu je žao propustiti vrijeme u spavanju, a uz to ima on i svoje obveze gdje je spojio dobro s korisnim. U prvom redu svoje znanje koje je stekao u Švicarskoj kao vrtlar prenio je na naše područje.
I zadnji dio zemljišta oko kuće iskoristio je i zasadio cvijećem ili povrćem. Malo je onih koji su kao Mato poklonili toliko pažnje i ljubavi prema tim stabljikama, a za uzvrat je dobio rod što ga nitko u Garevcu pa i okolicinema.
Naime, Mato je ubrao domaći paradajz (vidljiv je na priloženoj fotografiji) težak preko jednog kilograma. I nije to sve. Ima tu još svega za oko i želudac.
Mladog luka i salate ima u obilju već u rano proljeće jer je izgradio jedan manji plastenik. Idealno je osmišljen tako da mu se može doći i u sobnim papučama.
Krastavce i dinje je zasadio uz jednu šupu za drva gdje je svojom dosjetljivošću rod progurao kroz pletenu kockastu žicu tako da ih izabira i bere u suhome, a njihove loze s drugu stranu žice imaju dovoljno hrane i vode za što bolji i kvalitetniji rod. Nešto dalje ističu se zavidnom veličinom paprike i patlidžani dok su crveni luk i krumpir već uskladišteni i čekaju zimu.
I na kraju, reći ću da i poslije velikih ljetnih vrućina i suše u Garevcu ima roda i da naš Garevac nije samo „svratište i dom starijem puku“, već da on postoji i živi! Sve dok postoji dobra i čvrsta volja, bit će i načina za druženje i život u Garevcu.
Za GIP piše Mišo Perak