Ukoliko ste boravili u Garevcu ona dva tri dana pred Ilinu i provozali se užarenom posavskom ravnicom, kod garevačke pošte mogli ste vidjeti maskiranog kosca kako i na temperaturi preko 35 stupnjeva ne odustaje, već kosi garevačku travu i raslinje. Ne kosi svoje, već kosi moje i tvoje. Kosi naše. Kosi ono što zapravo ne pripada nikom, ali je ipak naše.
Krv, znoj i suze slivaju mu se niz lice, ali on ne odustaje. Ne odustaje, jer je sam sebi zadao ovu ogromnu i tešku zadaću, te je želi ispuniti radi mene i tebe, radi nas i naše djece. Zbog svih onih znatiželjnika koji prolaze i gledaju ga s podozrenjem. Gledaju ga čudnim pogledom, kao nekog vanzemaljca koji izaziva bujicu pitanja.
Voze, zastaju i gledaju maskiranog kosca koji uopće ne obraća pažnju na njih. Njega ne zanima tko kakvo vozilo vozi, i kome ono zapravo pripada. On ima svoju zadaću i ne namjerava odustati dok je ne završi, ma koliko ona bila teška i naporna.
Izgladnjelog je stomaka i žedan, ali kosi i ne traži ni od koga ništa, a da se netko sam sjeti, pa mu nešto ponudi za pojesti i popit, ma kakvi, Bože sačuvaj, takvih u Garevcu nema.
Prolaze znatiželjnici u oba smjera ceste, voze se i gledaju. Čak sami sebi postavljaju pitanja čudnog sadržaja: Što će on tu? Kome on to i zašto radi ? Tko ga plaća i kolika mu je plaća?
Međutim, nitko se ne sjeti upitati samog sebe. Zašto mu ne pomognem? Zašto ga bar ne upitam kako mu je? Je li žedan i da li ima što za pojesti?
Da mu donesem bocu ili dvije hladne vode, da mu kupim ćevape? Mene to neće koštati više od 5 eura, a njega ću osvježiti i povratiti mu energiju i potrebnu snagu. Ne, ne će on to! Neću mu to donijeti! Čuj, « neće on to », još ga i osuđujemo.
No, on i dalje kosi. Kosi i ponosan je na sebe, na svoj napaćeni Garevac.
Jedina stanka koju napravi je nadopuna benzina u rezervoar i uvlačenje novog silka. Zatim ponovno u nove podhvate i novu pobjedu. Svaka oborena travka za njega je novo bogatsvo.
I tako od jutra do sutra od 7:00 do 19 :00 sati pod maskom i radnom opremom u poslu precizan kao pirotehničar.
Za večeru je pojeo samo tri šljive i san bijaše brži od prohtjeva želudca. Mirno i tiho zaspa a onda sutra ponovo radno odijelo, zaštitna maska i munjeviti stroj.
Uzeo je dva tjedna godišnjeg da ga provede baš tu, u svom Garevcu, koseći i uživajući u prolijevanju znoja. I sve je bilo onako kako je naumio, osim jednog, a to je: izgubljena nada. Dva mjeseca smo na Internetu objavljivali članke i tražili da mu se netko pridruži i svojim znanjem i moralom pomogne u ovom teškom poslu. Međutim, ni jedan dobrovoljac ne nađe toliko hrabrosti kao što je ima on.
Zaustavljam svoj ugodno klimom ohlađeni automobil. Izlazim iz njega i prilazim hrabrom koscu izgubljene nade. Tek tada osjetih toplinu sunčevih zraka koje se spajaju s pokošenom travom i trimerom iz kojeg tiitra jaka toplota. Tek tada osjetih miris prašine, pokošene trave i znojnog tijela.
Zamoljavam ga da skine zaštitnu masku, a on željan rada postaje ljutit što mora napraviti neželjenu stanku.
Onoga trenutka kada je skinuo masku vidim da je to hrabro tijelo kosca izguubljene nade i lice Antuna Fuglinskog, heroja garevačke pokošene poljane..
Priznaje da nije umoran i ljutit na druge koji ga ismijavaju, već da želi dovršiti svoju zadaću u kojoj mu kratku pomoć u neposrednoj blizini svojih kuća pružiše Tončo i Mićo Stanušić, kojima od srca zahvaljuje..
I na kraju se moram iskreno ispričati Antunu što mu niti ja osobno ništa ne pružih, osim par razmijenjenih riječi, a mogao sam mu donijeti barem bocu ledene kokte, „pića naše mladosti“.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak
