Današnja subota protekla mi je u miru, molitvi i svjedočanstvima na duhovnoj obnovi koju su organizirale Marijine sestre Čudotvorne medaljice u našoj župi. Bila mi je izuzetna čast sudjelovati u molitvi, pjesmi i svjedočanstvu sestre Ivančice, misionarke u Africi, koja je u Hrvatsku dovela dvije djevojčice na liječenje od teških opeklina.
Program je započeo župnik Tomislav Benaković blagoslovom i posvećivanjem krunica koje su kasnije podijeljene svim sudionicima ove duhovne obnove. Nakon toga počela se moliti krunica, pridružujući se svjetskoj inicijativi „Tisuću djece moli krunicu“.
Uz nas starije bilo je i mladih i djece, a posebnu čar svemu dale su dvije male Afrikanke koje su na hrvatskom jeziku molile krunicu i pjevale: „O Marijo, kako lijepa si.“ Bilo ih je divno slušati, a posebno nakon svete mise, koju je predvodio župnik Tomislav, slušati svjedočanstvo sestre Ivančice o njezinu misionarskom poslanju i životu u misijama.
Mislim da nije bilo prisutnog vjernika koji nije pustio suzu gledajući fotografije i slušajući priče o životu djece u Africi. Teško je ostati ravnodušan kada pred sobom vidite dječje oči koje traže samo ono što je nama gotovo nezamislivo, komad hrane, krevet, odjeću, školu i priliku za život.
Dok naša djeca često izvolijevaju što bi jela i koji bi sok pila, tamo djeca za dnevni obrok dobiju samo jedno jaje. A i to jedno jaje često puta mora biti prepolovljeno jer je sve više djece kojoj Marijini obroci pokušavaju pomoći.
Dok mi izbacujemo namještaj jer ga koristimo tri ili pet godina, dunje i jastuke jer nam više nisu dovoljno udobni, oni nemaju ni krevete ni ormare. Odjeću, ako je uopće imaju, kače na špagu pruženu preko sobe.
A onda čujete priču o dvogodišnjem ili trogodišnjem izgladnjelom djetetu koje ima samo pet kilograma tjelesne težine. Kada ga se napokon nahrani i njegovo tijelo počne dobivati snagu, ono prvo mora učiti hodati, jer njegovo tijelo prije toga jednostavno nije bilo dovoljno snažno napraviti ni prvi korak.
Sestra Ivančica sjeća se i trinaestogodišnje djevojčice koja je nakon majčine smrti morala ocu alkoholičaru kuhati. Kada više nije mogla izdržati, pobjegla je sestri Ivančici i rekla joj:
„Pomozite mi u dvije stvari: da me otac više ne tuče jer mu nemam što skuhati i dajte mi da idem u školu.“
Kako ostati ravnodušan na takve riječi?
Sestre u sirotištu imaju i veliki broj djece koja boluju od opake bolesti – malarije. A prema riječima sestre Ivančice, u svijetu od te bolesti svakih dvije minute umre jedno dijete.
I onda se čovjek mora zapitati: možemo li mi danas uopće zamisliti takav život?
Često smo nezadovoljni. Često smo izbirljivi. Nekada nam nije dobro ono što imamo, nije nam dovoljno udobno, nije nam dovoljno lijepo, nije nam dovoljno novo. A tamo negdje jedno dijete čeka svoje jedno jaje dnevno, a ima ih mnogo koji ni to jedno jaje ne dobiju.
Zato bi nam ovakva svjedočanstva trebala otvoriti oči i probuditi zahvalnost u srcu.
Molimo se za tu djecu. Pomozimo im koliko možemo i materijalno i duhovno. Ne moramo imati mnogo da bismo nekome značili mnogo. Nekada ono što je nama malo, drugome može značiti cijeli dan, osmijeh, nadu, pa čak i život.
I budimo neizmjerno zahvalni Gospodinu što živimo u svijetu u kojemu, hvala Bogu, ne znamo što znači glad i što znači izgovoriti: „Nemam što pojesti.“
Molimo se da nas Bog blagoslovi i podari nam mudrosti da znamo cijeniti i ono malo što imamo, a kamoli sve ono čime smo svakoga dana blagoslovljeni.
Jer tek kada vidimo kako žive oni koji nemaju, možda ćemo shvatiti koliko zapravo imamo. I koliko često izvolijevamo tamo gdje bismo trebali biti zahvalni.
Mišo Perak
03.10.2026.