Naš portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta. Tražeći osobe koje samozatajno i bez ikakve medijske prašine da objelodane svoje posebnosti ovaj puta smo za vas iz anonimnosti izdvojili jednu mlaü osobu koja u ovom ludom vremenu ovisnosti: droge, alkohola, brzih automobila i svega onog što na prijeko razara svijet gleda daleko naprijed i živi život dostojan čovjeka baš onako kako bi naši stari kazali kako Bog zapovijeda i ustrajnim radom pronosio je lijep glas kako u svom rodom kraju, tako i izvan njega.
Postoje životne priče koje ne traže velike riječi. Dovoljno je samo zastati, saslušati ih i shvatiti koliko je jedan čovjek morao prijeći životnih putova da bi danas mogao mirno reći: „Vratio sam se kući.“
Upravo smo zato ovoga puta iz anonimnosti odlučili izvući životnu priču Tadije Ilijaševića, rođenog 5. srpnja 1986. godine u Doboju, čovjeka čiji je život od najranijih dana bio ispunjen promjenama, odlascima, povratcima, radom i traženjem svoga mjesta pod suncem.
Tadija je bio tek šestogodišnji dječak kada je rat zahvatio njegovu rodnu Posavinu i Vojskovu. Poput mnogih svojih vršnjaka, morao je napustiti rodni kraj i zajedno s roditeljima otići u Slavoniju, u Đakovačke Selce. Tamo je možda bilo sigurnije, ali sigurnost nikada ne može u potpunosti zamijeniti ono što dijete nosi u srcu, vlastiti dom, rodnu kuću, poznato dvorište i ljude među kojima je odraslo.
Samo Tadija zna što je tada značilo imati šest godina, a živjeti u tuđem dvorištu i spavati u tuđoj sobi. Dijete možda ne razumije rat, ali itekako osjeća da nešto nije kao prije. Osjeća da je njegov svijet odjednom nestao i da se mora navikavati na novi život.
Otišao je iz Posavine kao dječak, vratio se kao čovjek velikog srca
Godine 1996., čim su se stekli uvjeti za povratak u Federaciju BiH, Tadija se s roditeljima vraća u svoju Vojskovu. Vraća se tamo gdje pripada, tamo gdje su njegovi korijeni. Nastavlja osnovno školovanje do petog razreeda, a potom odlazi u Odžak, gdje završava osnovnu i srednju stručnu školu i stječe zvanje tokara.
No, diploma i stečeno zanimanje za njega nisu značili kraj traženja. Naprotiv. Život ga je ponovno učio da se ništa ne dobiva lako.
Kad je stasao i stekao snagu, nije birao posao. Tražio je samo priliku da radi, zaradi i svojim rukama stvori nešto za sebe i svoju budućnost. Tako već s 24 godine, 2010. godine, odlazi u Švicarsku na sezonski posao. Pet mjeseci rada postajalo je njegova svakodnevica, a takav način života ponavljao se sve do 2016. godine.
Ali čovjek se uvijek nekako vraća onome što mu je u srcu.
Tadija se ponovno okreće svojoj Posavini i odlučuje na rodnoj ravnici pokrenuti ekološki uzgoj bundave, od koje je želio proizvoditi ulje i brašno. Bila je to lijepa zamisao, vratiti se zemlji, raditi na vlastitoj njivi i od onoga što daje posavska zeravnica stvarati nešto svoje.
Nažalost, ni taj put nije bio jednostavan. Nedostatak radne snage i ljudi koji bi zajedno s njim „ušli u brazdu“ učinio je svoje. Ideja je morala biti zaustavljena, ali ne i Tadijina želja da radi.
Život ga je odveo daleko, ali srce ga je vratilo u Posavinu
Novi životni put odveo ga je na teren. Zaposlio se u jednoj slovenskoj tvrtki iz Ptuja, gdje je svojim radom, odgovornošću i iskustvom napredovao do mjesta predradnika elektromontera. Posao ga je vodio po cijeloj Njemačkoj, a radio je i u Belgiji i Francuskoj.
Pet godina proveo je na terenu. Pet godina života u kojemu su kilometri između čovjeka i njegova doma postali svakodnevica. Odlazilo se na posao, radilo, vraćalo na odmor, pa ponovno odlazilo.
A onda je jedan dolazak kući pred Božić promijenio njegov život. Upoznaje djevojku koja će postati njegova životna suputnica.
Nakon susreta ponovno odlazi na teren, ali ovaj put više nije odlazio kao prije. Negdje u mislima ostajala je osoba kojoj se želio vratiti. I nakon još mjesec dana rada na terenu donosi odluku i vraća se kući, ovoga puta zastalno.
Jer postoje trenuci kada čovjek shvati da se život ne mjeri samo kilometrima koje je prošao, novcem koji je zaradio ili poslovima koje je obavio. Ponekad se pravi smisao pronađe tek onda kada se ima kome vratiti.
Svojoj izabranici 2025. godine Tadija odlučuje pokloniti ono najvrjednije: povjerenje i zajednički život. Zaručuju se, a 17. srpnja 2026. godine izgovaraju svoje sudbonosno „da“ i započinju novo životno poglavlje.
Njegova supruga obrazovana je medicinska sestra, a velik dio svoga života provela je u Finskoj, gdje je radila u struci na traumatologiji. Uz svoj osnovni posao bavila se i kućnom njegom starijih osoba.
Upravo kroz taj rad upoznala je jednu posebnu životnu stvarnost a to jest potrebe starijih ljudi, njihovu želju za sigurnošću, blizinom i dostojanstvom. A poznavajući prilike u Odžaku i Posavini, kao i životnu dob mnogih povratnika, sve je više shvaćala koliko je takva pomoć potrebna upravo ovdje.
Od dječaka iz izbjeglištva do čovjeka koji se vratio pomoći svojoj Posavini rodila se zajednička ideja.
Tadija i njegova supruga odlučili su ostati u svome kraju i pokrenuti obrt „Kućna njega Posavina“, namijenjen profesionalnoj kućnoj njezi i podršci ljudima u njihovu vlastitom domu i upravo onda kada im je to najpotrebnije.
Jer mnogi ljudi ne žele svoju starost provesti iza vrata doma za starije. Žele ostati u svojoj kući, među svojim stvarima, u dvorištu koje su godinama uređivali, uz susjede i uspomene koje su cijeli život stvarali. Žele svoju treću životnu dob proživjeti ondje gdje se osjećaju svojima, u vlastitom domu, mirno, sigurno i dostojanstveno.
Iz tako iz rodne Vojskove u svijet i ponovno natrag stvorili su svoju misiju.
Pružiti kvalitetnu uslugu, biti uz čovjeka kada mu je pomoć najpotrebnija, pružiti pažnju i razumijevanje, ali istodobno ostati u Posavini i svojim radom pridonijeti razvoju lokalne zajednice.
Možda se upravo u tome krije najljepši dio Tadijine životne priče.
Kao dječak morao je otići iz svoje Posavine jer nije imao izbora. Kao mladić odlazio je iz nje jer je tražio posao i bolju priliku. Prošao je Švicarsku, Njemačku, Belgiju a supruga Finsku, radio daleko od kuće i upoznao život izvan svojih rodnih granica.
A danas, kada je mogao nastaviti živjeti negdje drugdje, odlučio je ostati.
Vratio se tamo odakle je kao dijete morao otići.
I sada želi svojim radom pomoći ljudima svoga kraja.
Možda je to i najljepši oblik povratka i ne samo vratiti se kući, nego učiniti nešto dobro za kuću, susjede, selo i ljude među kojima si ponikao.
Tadija je u slobodno vrijeme vezan uz prirodu. Posebno voli sportski ribolov i rijeku Savu, onu našu posavsku rijeku uz koju čovjek može pronaći mir, ali i podsjetnik na ljepotu kraja kojem pripada. Brine o očuvanju prirode i životne sredine, član je Civilne zaštite i Udruge za očuvanje prirode Odžak.
Možda i nije slučajno što čovjek koji je toliko puta u životu morao mijenjati mjesta danas toliko cijeni prirodu, svoj kraj i ono što treba sačuvati za one koji dolaze poslije nas.
Tadijina priča zato nije samo priča o odlascima i povratku.
To je priča o dječaku koji je prerano upoznao neizvjesnost, mladiću koji nije birao poslove, čovjeku koji je kilometrima daleko od kuće tražio svoju priliku, a onda ipak shvatio da se najveće životne vrijednosti ne nalaze uvijek negdje daleko.
Ponekad nas život odvede daleko samo zato da bismo jednog dana još bolje razumjeli vrijednost mjesta iz kojeg smo krenuli.
A Tadija se vratio.
Vratio se svojoj Posavini, svojoj Vojskovi, svojoj Savi i ljudima kojima želi biti od koristi.
I možda je upravo to njegova najveća životna pobjeda, ne samo uspjeti u životu, nego pronaći razlog zbog kojega vrijedi ostati i svojim radom pomoći drugima.
Opširne poslovne informacije možete pogledati na njihovoj službenoj web stranici https://www.kucnanjegaposavina.com/
Mišo Perak