Mama, namaži mi krišku kruha i pomasti je! Sjećate li se svoga djetinjstva, lijepih dana i igara u koje smo utkali svoju mladost veselje i radost. Kod kuće, a i u školi smo se najčešće igrali: karte, zidare, klikera, oraha, kamenčića, gume, piriza i pale, malog Marka, žmirke, između dvije vatre, vozili šljicuge i rolšue, preskakali štrik, pravili žabice i crtali školice, igrali se s plastičnim pištoljima, puškama a curice s ćelavim bebama, palili i nosali mašalu.
Bilo je to i za mnoge će ostati ne zaboravno vrijeme. Vrijeme koje se ne može vratiti niti ponoviti, jednostavno rečeno prošlo vrijeme.
Puštali su nas napolje da se igramo pod jednim uvjetom – da se vratimo na ručak ili večeru i najkasnije kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao „obaveze“ tražili da nam namažu krišku kruha sa svinjskom masti ili kajmakom koju bismo pojeli prljavim rukama od prašine, ali to nikome nije smetalo. A da ne pričam o malinama, glogovima, trnjinama, dudovima, zerdelijama i šljivama, jabukama, trešnjama, kruškama i pečenjcima. Svega je bilo, ako ne kod mene bilo je kod drugih. Sve je to bilo naše.
Ni jedno svračje gnijezdo ma na kojoj visini i debljini drveta bilo napravljeno nije moglo ostati čitavo. To nam je pravilo najveći izazov jer su odnosile tek izležene piliće koji su se kretali po dvorištu s kvočkom.
Igrali smo se po dvorištima, i sokacima, provodili sate u prirodi čuvajući stoku, a ne pred kompjuterom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi kako su to incidente. Nikada i nitko nije bio kriv… Samo mi, pa bismo znali kod kuće i batine primiti zbog toga, iako možda i nismo krivi…Ali brzo to prođe i zaboravi se, pa sutra opet po starom.
Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili i na vrata kucali ili bismo jednostavno ulazili nenajavljeni. Kućna vrata se nisu zaključavala, pa bismo se čak i noću vraćali kući bez strepnje i straha.
Skupljali smo čokoladne omote i markice, značke, salvete, sličice iz žvakaćih guma i životinjskog carstva, igračke iz kinder jaja, pez bombonice, razmjenjujući s prijateljima duple za one koji su nam nedostajali.
Djeca su se vozila u volovskim i konjskim kolima, kasnije i u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova; naše ljuljačke su bile obojene sjajnim bojama na bazi olova i nitko nije bio zabrinut zbog toga. Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima…Sve nam je bilo dostupno i svi smo bili zdravi, bez virusa i prehlada.
Hodali smo po zaleđenim kanalima punim vode, a onda kada bi led pukao ugazili bi u obuću i cijeli bi dan tako bili mokrih nogu u gumenim čizmama.
Kada smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, ni štitnike za laktove ili koljena, a vozili smo ispod pale s cijelim tijelom na lijevoj strani i opet smo znali držati ravnotežu. Pila se voda iz studenca, goveđi stopala, bunara i ručne vodene pumpe u dvorištu ili gdje bismo je našli.
Pili smo svi iz jedne čaše koja se možda tjedno jedan puta prala, što će se prati kada je voda čista.
Satima smo izrađivali cigle u limenkama od ribe sardine, autiće od kutija, daski i cijevi, od klasure pravili violine i mlinove na kanalima, pleli fotelje od žukve, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se pozadi da ih vozi na korpi ili pali na vrh uzbrdice… gdje bismo se istovremeno sjetili da nemamo kočnice!
Kod učenja vožnje s biciklom najteže se bilo naučiti stati, ali nakon nekoliko padova, našli bismo rješenje problema – zaustavljali bismo se udarom u drvo ili padom zemlju. Eh, da! U to vrijeme nije bilo puno prometa, vozila su rijetko prolazila pa su sokaci bili naše carstvo.
Jelo se sve što se stiglo… Pili smo zašećerene domaće sokove, ali nismo imali problema s težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se… Jednu Coca Colu dijelili smo svi (kada smo imali novca da je kupimo i to je bila staklena flaša od litru)…
Pili smo svi iz iste flaše i nitko se nije zarazio niti zbog toga umro.
Upoznavali bismo se osobno, a ne virtualno. Nismo imali mobitele, iPhone uređaje, play statione, mp3-e, Nintendo 64, xbox-ove, video igrice, mnoštvo kanala na kablovskoj televiziji, kućno kino, “chat-sobe”, digitalne fotoaparate, Internet, MSN i Facebook…
Ništa od gore navedenog nismo imali, ali umjesto toga smo imali prave prijatelje!
Jedna je kuća u sokaku ili zaseoku imala televizijski uređaj gdje smo svi zajednički gledali TV. Bili smo sretni i veseli i ono viđeno smo satima prepričavali. Slušali smo jedni druge i imali razumijevanje za one koji su se slabije snalazili u igri ili školi.
Nismo imali telefone, a pisma i razglednice su se slale poštom, a fotografiranje je bilo poseban događaj. Tog dana su se oblačile najljepše haljine i nove sandale, a onda se čekalo po dva tri tjedna da se slike izrade i budu gotove.
Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Suvremena „delete“ opcija omogućila nam je da proberemo osmijeh na fotografiji, a ‘recycle bin’ je tu da proždere sve ono što oku nije bilo dopadljivo.
Neki od nas nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno da ponavljaju razred ako nisu učili. Nitko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika.
Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha, odgovornost… I naučili smo da biramo.
Imali smo tako malo, ali bili smo tako sretni!
Za GIP piše Mišo Perak