Želim s vama podijeliti priču o Mag. Ružici Kopačević-Miličević, majci troje djece, rođenoj u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu. Zbog rata je 13. travnja 1992. napustila Sarajevo i otišla u Austriju, u grad Bad Ischl, gdje i danas živi. Radi kao voditeljica Ureda za integraciju, a također vodi seminare i radionice za odrasle i omladinu na teme rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije.
Osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog na komunalnoj razini.
Pisanjem se bavi još od osnovne škole. Do Domovinskog rata isključivo je pisala poeziju, dok se posljednjih godina više posvetila prozi. Osim pisanja, bavi se i autodidaktičkim slikanjem i crtanjem, a iza sebe ima dvadesetak samostalnih izložbi.
No, iza svih tih životnih puteva i postignuća ostala je duboka povezanost s rodnim krajem. To se posebno osjetilo danas, kada je Ružica posjetila svoju župnu crkvu u Donjem Svilaju i zapisala nekoliko jednostavnih, ali snažnih riječi.
U njezinoj priči nema velikih riječi, ali ima puno života, uspomena i ljubavi prema Posavini.
Strine iz Donjeg Svilaja – čuvarice vjere i tradicije
„U mom selu, one koje nedjeljom idu na misu zovemo misari i misarke. A među njima su i dvije posebne žene, strina Anica, koja ima devedeset godina, i njena sestra Agata, nešto mlađa.
One i danas, kao nekada, svake nedjelje odlaze na misu. Ali nisu sačuvale samo vjeru. Sačuvale su i ono što polako nestaje, našu posavsku seljačku/narodnu nošnju.
Suknja, kecelja, marama na glavi… I taj poseban način vezivanja marame koji je odmah govorio kojoj vjeri pripadamo i iz kojeg kraja dolazimo.“
A onda Ružica objašnjava zašto ih zove strinama.
Zato što je u njihovom selu svaka žena bila strina. Kada su bili djeca, nije bilo važno je li im rodbina ili nije. Svaka ih je znala pripaziti, nahraniti, pomilovati kada zaplaču. Sve su one bile njihove strine.
Strina Anica, žena s lijeve strane na slici, majka je dvanaestero djece i baka brojnih unučadi. Cijeli je život nosila mnogo toga na svojim leđima, ali nikada nije odložila ono što je činilo njezin život, njezinu vjeru i njezin identitet.
Na slici desno je njezina kćerka Marija, a lijevo Ružičina nevjesta i predraga prijateljica Ana.
I zato ova fotografija nije samo fotografija.
Ona je susret prošlosti i sadašnjosti. Susret ljudi, vjere, običaja i jednog vremena koje polako nestaje.
U marami, vjeri i sjećanju – sačuvana Posavina
Jer ponekad se cijela povijest jednog kraja ne nalazi u knjigama i velikim zapisima. Ponekad je sačuvana u jednoj marami, jednoj narodnoj nošnji, u nedjeljnom odlasku na misu, u rukama jedne devedesetogodišnje žene i u sjećanju onih koji još uvijek znaju što znači riječ – strina.
Kako je lijepo napisala Ružica:
„Gledam ovu fotografiju i mislim kako se u nekoliko žena može sačuvati cijela jedna epoha.“
A možda je upravo to i najveća vrijednost ove priče, da ono što nestaje ne nestane potpuno, sve dok postoje ljudi koji ga pamte, nose i s ljubavlju zapisuju.
Mišo Perak