04
Tue, Aug
1 New Articles

Mišo Perak
Typography

otkrivanje istineSamo nekoliko dana kasnije od objavljivanja mog posljednjeg članka „20 godina poslije“ javio mi se čovjek sa ohrabrujućim riječima. Bit će, bit će nešto napisano o našoj 105. modričkoj brigadi HVO-a do njenog jubileja 10.4.2012. godine.

Ova vijest me doista iznenadila i razveselila, ali poznavajući činjenice da taj čovjek za svoje učešće u postrojbama 105. brigade HVO-a nikada nije bio nagrađen, a o Spomenici da i ne pričamo te da nije umirovljeni niti razvojačeni branitelj, već sretan da svoj svagdašnji kruh može zarađivati u BiH, gdje mnogi nemaju dovoljno ni za sam život, u meni je, priznat ću, stvorilo jednu upitnu sliku oko svega toga.

Znam da to nije rad preko noći već projekat koji zahtijeva sate i dane slobodnih aktivnosti da bi ste mogli prikupiti jednu zbirku događaja koji su se odvijali prije dva desetljeća.

Stoga se upustih u doboko razmišljanje i prebiranje po glavi dok ne dođoh do nekog meni veoma važnog zaključka.

Ako je doista imao snage, morala i ljubavi te danonoćno radio na tome i prikupio dovoljno materijala za tiskanje jedne zbirke pod nazivom „DA SE NE ZABORAVI“, kako ga staviti na papir i dati meni i tebi u ruke na čitanje, a da to sve bude besplatno, jer je predviđeno da ta zbirka dođe u ruke što većeg broja garevačkih, čardačkih, kladarskih i još nekih obitelji?

S obzirom da bar donekle imam viziju koliko se naplaćuje tiskanje takvih knjižica nisam mogao ostati miran, a da ga ne upitam kako to misli sprovesti u djelo jer znam da te troškove on sam ne može pokriti?

Mirno mi odgovara: „Da, sve što sam do sada uradio bilo je dosta teško. Oduzelo mi je puno slobodnog vremena, znanja i ulaganja, ali to će ipak biti najteže. Ja i moje kolege branitelji to sebi ne možemo priuštiti, a nemamo ni neku Udrugu koja bi nam izašla u susret i pomogla oko toga.

Međutim, mislim da oni kojih više nema među nama to zaslužuju i da im mi to moramo dati. Istina jednom mora doći na vidjelo i treba se znati svaki detalj nedužno stradalih žrtva barem sada nakon dvije decenije.

Osobno sam mlad ostao bez oca i uvijek živio od svog rada, a kroz rad sam upoznavao ljude i stekao prijatelje te mislim da sam poslije svega što je iza nas ostao čista obraza što će mi pomoći da mi se ova želja ispuni.

A TO SMATRAM DA JE MOJ DUG I OBVEZA PREMA ONIM KOJIH VIŠE NEMA, MOJ DUG I OBVEZA PREMA ONIM KOJI SU OSTALI ŽIVI, TE POUKA ZA ONE KOJI ĆE TEK DOĆI.  

Nadam se da će biti dobrih ljudi koji će mi izaći u susret te svojom moralnom i financijskom pomoći pomoći da ova zbirka ugleda svjetlo dana, jer ona će biti pisani svjedok što svakako naša djeca i unučad trebaju i moraju znati a to je: „DA SE NE ZABORAVI“, i nikada više „NE PONOVI“.“

Dakle, iz gornjeg djela članka može se vidjeti da se ovdje ne radi o osobi koja želi privući medijsku pozornost, ugled i publicitet već da se radi o osobi koja želi svojim radom dokazati istinu za generacije koje će ostati poslije nas.

Poslije dugog razmišljanja kao autor ipak je odlučio staviti svoje ime, i imena onih koji budu suglasni stim, dok će ostala ostati vječno zacrnjena, jer kako kaže nisu bitna imena bitni smo mi.

Vjerujem da će velikom broju vas čitatelja, kao i meni osobno, sve ovo izgledati malo zagonetno, ali ja se ne udaljujem od cilja jer tako mi je izgledalo i za Božić davne 1991. godine.

Dobro se sjećam tog čovjeka i odgovora kojeg mi je dao na moj upit koji je glasio: „Znaš li gdje mogu kupiti pušku, jer ne želim da mi uhvate žive roditelje u vlastitoj kući“?

Pogledao me je i mirno odgvorio: „Što će ti puška, ako ti bude trebala dobit ćeš je“. Na trenutak je zastao, a onda opet mirnim tonom nastavio:„Prodaj ti traktor i savjetuj oca da proda dvije, tri krave pa da mi kupimo top.“

Poznavajući ga, a i službu za koju je radio ostao sam zatečen. Nisam znao gdje bih svrstao taj njegov odgovor. Čuj prodaj traktor i dvije, tri krave pa da kupimo top.

Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije shvatio sam da moj traktor odvezoše drugi, a i krave, ne samo naše već svih nas, postadoše tuđe vlasništvo.

Stoga ovaj put slušam njegove riječi i znam da će od ovog projekta nešto biti.

U tu svrhu sam obećao ispred GIP-a donirati 1000 ŠFr za tiskanje barem 170 knjižica, a i vama preporučujem ukoliko imate novčane mogućnosti pomoći tiskanje ove zbirke pa da na jednom mjestu sačuvamo istinu od zaborava, ali i od laži, kako za sadašnju tako i za buduće generacije.

Ovdje imate mogućnost uplate vaših novčanih priloga putem naše uplatnice iz Švicarske, a ukoliko želite uplatiti svoj prilog iz neke druge države: Njemačke Austrije, Hrvatske ili BiH pišite nam putemThis email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.pa ćemo Vam savjetovati na koji je način to najbolje učiniti.

Svakako bi bilo lijepo kada bi nam se pridružili i susjedi te svojim novčanim prilogom pomogli tiskanje bar nekoliko primjeraka zbirke za svoje mještane.

U nadi da će biti dobrih ljudi s nestrpljenjem očekujem objavu predgovora ove zbirke koji će se pojaviti sljedećih dana s punim imenom i prezimenom autora.

I na kraju priznajem da mi je kao uredniku velika čast i radost što će GIP biti prvi informativni medij koji će na svojim stranicama početi objavljivati sadržaj ove zbirke i tako razbiti 20-godišnju tamu donoseći svjetlo i pravu istinu.

Za Posavinu piše Mišo Perak