Životna priča Garevljanina Nike Tokić "Brkice"

Tim praćenjem i zanimanje za malog čovjeka ovaj puta vam iz anonimnosti želimo izvući životnu priču čovjeka, za kojeg bi neki kazali da ga dobro poznaju, ali ubrzo bi shvatili da o njemu tako malo znaju.
Ako vam napišemo da je Garevljanin te ime i prezime to vam neće puno značiti jer ih u Garevcu ima pet osoba s istim imenom i prezimenom, ali ako napišemo da je riječ o Niki Tokić „Brkici“ onda je većini jasno koga smo ovaj puta kao posebnu osobu izdvojili za naš portal.

Niko Tokić „Brkica“

Niko Tokić „Brkica“ je samozatajna osoba koja nikada nije dizala medijsku prašinu i ne želi na taj način privući pozornost na sebe. Rođen je 28. srpnja 1940. godine u Garevcu.
Bilo bi bolno i žalosno pisati o Garevcu, a ne spomenuti osobe koje u njemu borave i rade od jutra do sutra. Svakako da ih nema puno, ali ono koliko ih ima vrijedno je našeg spomena.
Svi oni koji ga poznaju kazat će da Niko nikada nije bio naopak i zločest, nasilnik niti kriminalac već jedan od mnogobrojnih mirnih i radišnih Garevljana koji je svoje djetinjstvo proveo tamo gdje se nije mnogo imalo, a nije ni trebalo. Dovoljno je bilo da se ima za prehranu a garderoba se nosila s koljena na koljeno pa i to nije predstavljalo neki veći problem.

Dva brkice

Već kao dječak želi biti u centru pažnje te s ohlađenom ogaricom crta sebi brkove. Sa spoznajom da je Garevac bio i ostao popularan po nadimcima to mu i donosi nadimak „Brkica“ s kojim će i u grob otići.

Garevačko djetinjstvo i mladost

Djetinjstvo je najčešće provodio sa Ivićem i Fabijanom Marić te Tadijom Jagustin igrajući se šudle, piriza i pale, znali smo igrati i karte pa kada nismo imali novca igrali smo u drugmad s odjeće. Često smo znali otići u tuđe, pečenjke, trežnje, grožđe, kruške, jabuke, tunje i sve ono što je selo pružalo.

Momačke dane je provodio s Jokicom Cvitkušić, Filipom Cvitkušić „Ivakića“ te Ivićem i Fabijanom Marić. Kao dijete rado je pomagao ocu radeći s volovima a kasnije s mazgom i konjom, na rijeci Bosni i mlinu to jest vodenici kojih je tada na rijeci Bosni bilo 12. One su tada za mnoge obitelji u Garevcu bile izvor hrane. Sirovina to jest meljaja: kukuruz, pšenica, ječam, raž su se dovozila iz svih susjednih sela a i sam je Niko često odlazio s mazgom i donosio meljaju čak i iz Kornice i Skugrića.

Nikine rukotvorine

Znalo se dovoziti i na dvokolici koju su vozila dva dječaka koji su ostali bez očeva u Burića štali. Pričali su kako je bilo teško voziti, jer ako više natovare dobit će i više ušura, a teretu nisu ni razmišljali.

U sjećanju mu je ostao mlin „Budžuklija“kojeg je 2005. i sam ručno napravio. U njemu su bili mlinari-„Ketoši“: Pero Burić „Crlić“ Ivica Jagustin „Vrgalića“, Ivo Križić „Špico“, Ivo Križić „Bekčića“ , Marko Pavić „Lijać“, Ivo, Pavo i Nikola Stanušić i Niko Tokić „Miloš“.

Pomagajući ocu u mlinu upadao je i u vodu s vrećama brašna i kukuruza. „Kada upadnem s kukuruzom, tonem, onda moram roniti da je izvučem, a kada je brašno, zagrlim vreću i plivam, jer brašno ne tone“, priča Brkica.
Kako je Niko svoje djetinjstvo započeo u Garevcu tako započinje i svoju prvu ljubav i na kraju i brak kojeg skalpa sa izabranicom Marom Stanušić 1964. godine u Modriči. Svatove su sa zaprežnim platonima vozili: Pero Andrić „Čupo, Niko Jagustin „Krpan, Pavo Perić „Sarvan“ i Perica Stanić „Stačevića“. Ručak za svatove i uzvanike se pravio u dvorištu obiteljske kuće.

U tom sretnom braku im se rodilo se troje djece: Ankica 1965., Mirko 1969. i Perica 1975. godine.

U vremenu od 1969. do 1975. godine je radio u Njemačkoj i stekao kvalifikaciju zavarivača što mu je poslije dobro došlo . 1975. se vraća iz Njemačke i zapošljava u poduzeću „Montaža“ u Doboju.
Inače je radio i na brodogradnji te po terenu na svim područjima bivše Jugoslavije.

Za vrijeme svog boravka u Njemačkoj priključio se u Folklornom društvo što je po povratku nastavio i u Garevcu.

Velike vrućine jugozapadne Azije

Iz Doboja kao posudbeni radnik odlazi u Irak preko firme Janko Lisjak iz Beograda gdje su radili na izgradnji velike tvornice oružja s još puno raznih poduzeća iz bivše Jugoslavije.
Radili su na velikim vrućinama pa čak i preko 50 stupnjeva C, a uz to su pili po 20 litara vode prija i poslije podne koju su dovozili iz najveća rijeke u jugozapadnoj Aziji Eufrat te je filtrirali.

Rijeka Eufrat u jugozapadnoj Aziji

Kako je petak bio ne radni dan koristili su ga za odlazak u Babilon na pijacu-tržnicu.

Posao je bio naporan ali ga je radio s puno elana i motivacije sa svojim pomoćnikom. Sjeća se da je svaki zavarivač imao svoj elektro agregat i jednog pomoćnika.
U Bagdadu je položio i vozački ispit uz poznavanje samo dvije riječi arapskog jezika ZEN-dobro i UMZEN-nije dobro i tada je njih 6 radnih kolega položilo vozački ispit i to bez pokazivača smjera ili žmigavaca na automobilu već pokazujući rukama gdje se želi kretati, lijevo, desno, naprijed, natrag.

Prvi auto mu je bio famozni žuti fićo, a zvonjenje je naučio od pokojnog oca koji je i tri puta dnevno znao zvoniti na groblju a uz to i kada bi dolazilo nevrijeme .

Na gradilištu je bilo radnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije te su se sprijateljili i dogovorili s radnicima Đure Đaković iz Slavonskog Broda da naprave kazan-kotao za peći rakiju. I uspjeli su što će ih kasnije puno koštati! Rakiju su pekli od datula, naranči i banana.

Zbog zabrane konzumiranja a uz to i proizvodnje alkohola neko ih je izdao i morali su u zatvor, na svu sreću bilo je to samo jedna noć jer nije bilo drugih radnika koji su ih mogli mijenjati, a radovi su morali ići dalje i tako su pušteni na slobodu.

Poslije Iraka dolazi kući i zapošljava se u UTVI u Bos. Šamcu.

Vrt ruža časnih sestara

Nakon Utve odlazi u glavni grad Austrije Beč i radi kao vrtlar u samostanu časnih sestara gdje zarađuje svoju mirovinu.

I tako dolazi “kolovoz 1992 . Protjerivanje, izgon, progon, suze, iščekivanje, neizvjesnost …Ne izdrživa tuga. Od početka domovinskog rata tu dovodi: majku, suprugu i mlađeg sina, život se malo promijenio u pozitivnom smislu jer barem više nije morao da razmišlja o njima. Bili su tu skupa a on je dovoljno zarađivao da su mogli skromno i pošteno živjeti te biti na okupu. No i to vrijeme nije bilo lako. Kao i mnogi drugi nada se i vjeruje, kako će zlo koje nas je snašlo brzo proći i da ćemo se svi brzo vratiti svojim kućama. Međutim, bilo je drugačije…Godine su prolazile, tuga je svakim danom bila sve veća, jača i snažnija. A misli su svakodnevno bile uprte na mirno i pitomo selo Garevac i rodnu im Posavinu
.
1994. godine umire mu supruga Mara a godinu dana kasnije i majka. Teško mu pada taj nedostatak, bol i tuga za voljenim osobama. Da bi ostao priseban, tugu liječi svakodnevnom izradom ručnih radova i to do kasno u noć. To mu je činilo razonodu i zabavu jer se kroz to vraćao u svoje djetinjstvo i mladost i kroz ta sjećanja izrađivao figurice životinja od drveta i strojeve od metala.

Niko Tokić "Brkica" s izrađenom garevačkom crkvom i konjskim i volovskim zapregama

Napravio je veoma neobičnu maketu vodenice sa svim sitnim detaljima i imenima ketoša (vodeničara) ispisanih na njoj. Radio je iz glave, prema sjećanju i uradio ju je savršeno. Jedan Austrijanac nudio mu je čak 30 tisuća šilinga da mu je proda, ali Brkica nije htio, jer vodenica nema cijenu. Jednostavno, nije na prodaju!

Dobro se sjeća svih dijelova mlina počev od: tetive, tumbasa velikog i malog, kerepa, velikog vodenog kola, vretena preko kamenja do pola i jaraca.

Izradio je volovska i konjska zaprežna kola sa životinjama,plug za oranje, plug za prooravanje, valjak, sijačicu za kukuruz, stan za tkanje pa čak i garevačku crkvu.

Vrijeme je prolazilo, a emocije su svakodnevno oživljavale ljepotu onoga što je prija bilo u Garevcu i Niko je samo čekao dan kada će dobiti informaciju da se može vratiti u Garevac i svoju djedovinu. Već krajem devedesetih godina počeo je i prvi povratnički val u selo. Počeo je povratak u ruševine, devastirane kuće zarasle u korov, srušene crkvu i devastiran crkveni dvor. Katastrofa na prvi pogled, ali i takvo stanje zatečeno u selu nije smanjilo želju da se vrati.

Bio je jedan od prvih povratnika na svoju grudu i svoju djedovinu. Obnovio je kuću i uredio dvorište i vrt, te počeo pomalo raditi i s traktorom i uzgajati svinje za zimnicu. Znao je dolazi će i djeca pa se mora imati ono domaće.
I onda nakon deset godina od smrti najmilijih osoba u Beču donosi odluku i predaje zahtjev za ekshumaciju i prijenos posmrtnih ostataka u Garevačko groblje. I tako su 2004. godine ponovo došle kući i vječno počivalište koje Niko redovno obilazi.

Niko Tokić "Brkica" s izrađenom garevačkom crkvom

Sretan je i veseo što je se vratio i on i njegovi pokojni, a posebno je sretan što je i sin Mirko napravio kuću jer kako kaže na mlađima svijet ostaje, a što se više mladih i Garevljana vrati Garevac će duže živjeti.
Prija domovinskog rata je život u Garevcu kao i Bosanskoj Posavini bio neopisivo lijep, a da sam mogao nešto u životu mijenjati, želio bi samo da nije bilo rata.

Danas je Bosanska Posavina opustošena regija, nema proizvodnje niti tvornica kojih je imala više već cijela Slavonija i Dalmacija. Modriča, Odžak, Šamac, Gradačac i Bos. Brod su bili posebno bogatstvo proizvodnje i tvornica.
Pa sam je Garevac imao 4 trgovine, 4 restorana, 2 seoske kavane, banku, poštu, poljoprivrednu apoteku, željezničku stanicu. Danas toga nema.

Garevac je danas prazan i nije ono što je Niko kao i mnogi drugi od nas očekivali, ali Niko je tu, svoj na svome.

Niko danas gazi osamdeset i prvu godinu ovozemaljskog života. Prilično je zdrav i još uvijek je izvan prosječno motiviran, vrlo inteligentan, miran i veseo čovjek. Ne razmišlja puno o prošlosti niti budućnosti jer ih osobno ne može promijeniti, živi sadašnjost onako kako baš on hoće, a uz njega su uvijek i njegova djeca koja mu nikada nisu uskraćivali planove i želje već ga uvijek podržavali u njegovim odlukama.

Na svemu što je u životu stekao zahvalan je dragom Bogu, a na naše pitanje kakvi su mu planovi za budućnost sa smijehom odgovara „da vozi auto do 100 godine života“. Napomenut ću je da je Nikino dvorište uvijek bilo otvoreno kako za mještane Garevca tako i za dobronajerne ljude bez obzira tko su, što su i odakle dolaze. Niko je bio i ostao čovjek velikog srca! Hvala mu!

Za Posavinu.org piše Mišo Perak