Marko i Mara Džoić iz Donje Mahale (Orašje) u krugu obitelji, prijatelja, susjeda i najuže rodbine obilježili su 60 godina braka u ljubavi, uvažavanju i najviše, poručili su, vjeri i strpljivosti. Za Dijamantni pir dobili su najvrjedniji dar, papinski blagoslov Pape Franje. Svečanost obnavljanja bračnih zavjeta u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi vodio je fra Perica Martinović, u njegovoj svećeničkoj dužnosti prvi ceremonijal Dijamantnog pira.
Nakon šest desetljeća bračnog zajedničkog dijeljenja dobra i manje dobrih vremena, i danas su Džoićevi vedri i optimistični.
Djeca najveće blago
Džoićevi su othranili četvoro djece. -Danas su nam roditelji malo nagriženog zdravlja ali ovo im je, ali i svima nama bila velika želja, kaže nam najstariji sin Vlado koji živi u Mostaru. Mlađi sin Zlatko je od mladih dana život s obitelji zasnovao u Austriji (Beč) , kćerka Ljiljana je u Zagrebu, a najmlađi Marinko čuva kućni prag kako bi uvijek bio na dohvat ruke roditeljima. Vlado opisuje oca kao pravednog i čvrstog čovjeka koji je ipak u mlađe dane bio nemirnog duha, ali mama je znala, kaže, uvijek svojom staloženošću i zahvaljujući čvrstoj vjeri i molitvi kročiti dalje. Ipak smo htjeli i sami to provjeriti, pa kada se svečanost stišala zavirili smo u dom Džoićevih. Vratili smo ratne slike jer se ratni radio Orašje nalazio tik uz njihov dom kada smo u danonoćnim dežurstvima uvijek sa radošću dočekivali pite bake Mare.
Siromašni i vođeni ljubavlju
-Eh, danas smo samo malo stariji. Mladi i siromašni, vođeni ljubavlju započeli smo bračni život, prisjeća se Marko i nastavlja, baka je imala 17. a ja 19. godina. Bila je neimaština, pa su se djeca našla ali sve je tako brzo prošlo kao tren, a meni danas čak 80. godina. Najveća vrijednost u tom cijelom životu su naša djeca i unučad a imamo ih osmero i dvoje praunučadi, a vjera put kroz život koja nam je uvijek davala novu duhovnu snage za život. Bilo je svega, i radosti, i tuge, lijepih i ružnih trenutaka, ali sve je to život, a kada si toliko godina zajedno, po nama vidite da smo sretni zadovoljni, kaže nam Marko. Kroz razgovor doznajemo o odrastanju u siromaštvu, životu bez roditelja. Smrt je pratila njihove najbliže pa tako baka Mara nikada nije saznala za grob oca poginulog na Bleiburgu. Za vrijeme Domovinskoga rata nisu dolazili od kuće. -Djeca na ratištu pa kako da odem od kuće, dodaje baka Mara. Teško su, kažu, preživjeli Vladino ranjavanje, a kasnije već život je donosio nove događaje.
Važno je praštanje
Marko je mirovinu stekao kao zanatlija. Već sa 15. godina radio je kao krojač, kasnije u tvornici tekstila Sava u Orašju, a onda 22 godine s tekstilcima u školi odakle je ispraćen u mirovinu. Unatoč tomu što će za nepune dvije godine zakoračiti u osmo desetljeće života baka Mara je uvijek vedra i nasmijana. Kaže nam da je cijeli život bio i lijep i težak. -Kada si mlad sve je lako iako nismo imali ni kuće ni kućišta pa smo išli trbuhom za kruhom raditi čak u Crnu Goru, a od zarađenog napraviti prvu malo kućicu. Danas je sve teže jer smo stari, ali opet kad se sve zbroji, život je lijep. Naš je recept uspješnog braka, zaključuje baka Mara, praštanje i strpljivost i dodaje, nismo jedno od drugog šutili niti jedan dan. Svađe su normalna bračna stvar ali ima i praštanje.
Za Posavinu.org piše Nada Koturić