Ivo Gregurević je, po mnogima, bio među najvećim imenima hrvatske kinematografije, s najviše odigranih uloga ili, točnije rečeno, glumac bez kojeg nije snimljen gotovo nijedan značajniji film u Hrvatskoj. Prepoznatljiv je bio po svojoj istodobno prirodno ležernoj i profesionalnoj glumi. Osobito je bio ponosan na festival koji je pokrenuo u rodnom kraju.
Filmski festival u Orašju i Ivo Gregurević voljeli su se javno već 23 godine, koliko i traje kulturna manifestacija “Dani hrvatskog filma” u Orašju, tradicionalna i najveća kulturna smotra filma Posavine i šire regije. Velikan hrvatskog filma Gregurević kroz festival tako je bio “zapalio” tananu nit ljubavi za umjetnost kod Posavljaka, a ona je samo jačala više od dva desetljeća. Priuštio je svojim sugrađanima da i prošle godine pogledaju prije Zagrepčana, Dubrovčana ili drugih žitelja velikih kulturnih prijestolnica najnovije filmove iz hrvatske filmske produkcije, i to odmah nakon Pule.
Nije ni slutio da će to biti zadnji put. Donosimo jedan od posljednjih intervjua koje je Ivo Gregurević dao. Bio je to intervju ususret Danima filma u Orašju u rujnu 2018. Nije tada skrivao zadovoljstvo i ponos festivalom i tvrdio je kako ga nije umorio jer, smatrao je, kada se nešto voli, a on je film obožavao, onda ništa nije teško.
Intervju donosimo u cijelosti:
DHF je među najstarijim filmskim festivalima u BiH?
- To je postala vrhunska kulturna manifestacija u BiH koja je počela još ‘95. u vrijeme općih opasnosti. Ovaj festival je, dakle, među najstarijim festivalima u BiH, nastao s namjerom da se s glumcima i filmovima unese barem malo vedrine u ratno sivilo. Festival je nadmašio sva moja i najskrivenija očekivanja. Zapravo, onda kada smo krenuli u festivalsku priču, nije bilo planova da će to jednog dana postati veliki festival. Film se prikazivao između dvije opće opasnosti i nastavljao dalje. Puno je vremena prošlo. Ni sam ne znam kako smo to izdržali. Počeli smo skromno s četiri gosta, a danas su nam tijesni svi hoteli Orašja i okružja za smještaj svih gostiju. Dani hrvatskog filma prerasli su u respektabilnu filmsku manifestaciju. Imamo jedinstven festival u svijetu jer mislim da nijedna manifestacija ne donosi na festivalskoj razini jednogodišnju nacionalnu filmsku produkciju.
Koliko je filmova prikazano tijekom trajanja u 23 godine?
- Oko 150 filmova, među kojima 20-ak gostujućih, koje je u prosjeku pogledalo svakog festivala oko 3000 posjetitelja, nekoliko stotina redatelja, glumaca i filmskih djelatnika, velik broj osoba iz javnoga života, pa vi sad računajte, jer ja se ne bavim statistikom. Valja priznati da je impozantna brojka zaljubljenika u filmsko platno. Pokušavam ljude ovoga kraja usmjeriti prema sedmoj umjetnosti, filmu, teatru. Ja od producenata dobivam sve filmove koji su bili u Puli i uglavnom ih sve prikažem ovdje u Orašju, i to je vrlo bitno da je ovo, praktički, druga, “mala Pula”.
Po čemu su posebni Dani hrvatskog filma u Orašju?
- Postoje veliki festivali poput onih u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Sarajevu, koji su okupljalište svjetske glumačke elite. Postoje i oni prestižni po nagradama, a onda postoji i jedinstven festival filma kakav je nastao u Orašju, jednostavan, prirodan, ležeran, u određenoj razini i glamurozan, ali prije svega druželjubiv i pun pozitivne energije. Promovira hrvatsku filmsku produkciju i to čini na najbolji način jer je našao put do običnog čovjeka koji napuni orašku kinodvoranu do posljednjeg mjesta.
Kako ste uspjeli sve te godine održati čaroliju festivala koji samo raste?
- Uz filmsku čaroliju, pokušavao sam uvijek unijeti nešto neobično što istodobno predstavlja naš posavski kraj i iznimnu gostoljubivost, kulturu i gastronomiju Posavine, a opet i kroz glazbu donijeti Posavini neke druge ritmove. Dolazili su u Orašje marijači, navraćali Indijanci, pekla se posavska rakija, kušale posavske delicije, svirali najbolji slavonski tamburaši, a s njima vrlo često su se primili mikrofona i moji kolege, glumci. To je samo djelić filmske razglednice Orašja u vrijeme Dana hrvatskoga filma. Sve smo uradili kako bismo dali prepoznatljivu cjelinu posavskog festivala koji odiše druželjubivošću i gostoprimstvom za sve zaljubljenike u film. Minimalan je to financijski trošak za ovakav veliki projekt.
Hoćete predstaviti ovogodišnji (2018.) program festivala?
- Magična privlačnost jednostavnog, prirodnog, a opet glamuroznog festivala DHF ove godine donosi osam dana trajanja manifestacije. Nakon premijere svake večeri na repertoaru je novi film, a sve projekcije su besplatne, što je također posebnost DHF-a. U subotu 1. rujna je premijera i najsvečaniji dio, otvorenje. Film Eduarda Galića “Za ona dobra stara vremena” otvorit će 23. DHF, a onda slijedi još sedam najnovijih filmova iz hrvatske produkcije i dva gostujuća iz BiH i Srbije. Nakon što odgledamo film, preselit ćemo se na ranč nadomak Orašja, uz Savu, i u ležernom ozračju uz tamburaše i posavske delicije družiti se svi skupa, filmaši koji stignu u Orašje, gosti i građani koji će nam se pridružiti.
Glumci se osobito vesele vožnji skelom?
- Neki su festivalski sadržaji stalni. Nekoliko sati vožnje skelom nakon spektakularnog otvorenja festivala za sve je goste neponovljiv doživljaj. Skela je jedan od simbola Posavine. Od davnina je prevozila ljude s lijeve na desnu obalu rijeke i obrnuto. Ona nas je prevozila kada mosta nije bilo i značila je život ovome kraju, a za vrijeme festivala služi u turističke svrhe, okićena plovi Savom s najboljim slavonskim tamburašima koji zvucima tambura uljepšaju nekoliko sati plovidbe rijekom. Uz skelu sam zapravo otvorio novo poglavlje njezine povijesti jer na tom se plovilu ljudi zabavljaju, pjevaju, umjetnički nadahnjuju i spremnije dočekaju nove glumačke izazove. To je, onako, za dušu, znam da to mojim kolegama dođe kao svojevrsni odmor jer ma kako gluma izgledala zabavno, zna biti jako naporna, stresna i potrebno je malo opuštanja, odmora od svjetla pozornice.
Puno je plodova festivala?
- Upravo je kroz ovakvo filmsko druženje i nastala ideja za snimanje prvog u povijesti Posavine filma na ovim oraško-domaljevačkim lokacijama “Put lubenica”. Bilo je jako puno statista, tako da su i na taj način Posavljaci upoznavali filmsku umjetnost. Ideju sam o snimanju filma predložio svom prijatelju Branku Schmidtu, on ju je spremno dočekao. Jasmin Duraković, koji je ovdje čest gost, također je snimao dijelove Međunarodnog projekta dugometražnog filma “Posljednja prepreka” (The Last Barriere) na oraškim lokacijama sa statistima iz Posavine. Plodovi festivala su također kazališna događanja koja su animirana u Orašju, kao i mladi glumac Armin Omerović koji je svoj prvi film glumio kao dječak u “Putu lubenica”. Iznad svega, smatram da je to pozitivna promidžba Posavine kojoj je ovaj festival postao svojevrstan brend.
Festival nije natjecateljski, ipak postoje nagrade?
- Posebnost festival upravo je u ozračju bez natjecateljskog duha. Ipak, festival dodjeljuje posebnu nagradu osobama koje su dale izuzetan doprinos u razvoju filmske umjetnosti. Uveli smo nagradu “Filmski dukat” jer dukati u Posavini imaju posebno značenje, u posebnim prigodama darivaju se drage osobe, a naš je festival upravo takva prigoda.
Je li ljubav prema rodnom kraju tajni recept uspješnosti festivala?
- Ovaj festival zahtijeva puno vremena i organizacije, ali bez ljubavi prema ovome, sada već projektu, ne bih uspio. To se može samo ako se nešto voli, a ja volim ono što radim. Dakle, recept uspješnosti za dugotrajnost filmskog festivala je jednostavan - treba voljeti ono što se radi i uspjeh ne smije izostati.
Festival je postao i miljenik medija?
- To mi je drago i što svi novinari uvažavaju posebnost ovog festivala. Ne pretjeruju s pitanjima, intervjuima, no ipak naprave svoj posao. Događaj će i ove godine (2018., nap.a) pratiti brojne TV i radijske ekipe te novinari tiskovina. Večernji list od samog početka prati medijskim pokroviteljstvom manifestaciju i stoga sam zahvalan uredništvu na čelu s Jozom Pavkovićem koji već imaju tradiciju za Dane hrvatskog filma uvijek ići korak dalje i tiskati poseban podlistak “Posavska panorama”. To je najbolji način promidžbe Orašja, festivala i Posavine.
Na kraju poruku mladim glumcima?
- Važno je voljeti svoj posao, a gluma je najbolji posao kojim se mogu baviti, dati sve od sebe kada se radi projekt, bez obzira radi li se o filmu, teatru... Važno je biti profesionalan i predan, a onda uspjeh, uz malo sreće, dođe sam po sebi.
Inerviju vodila Nada Koturić