Hrvati su odžačkog kraja bili teško kažnjeni u komunističko vrijeme. Ne samo što su poubijani zbog svoga domoljublja, nego su seljaka ostavili bez industrijskog i poljoprivredno prerađivačkog razvoja.
I to još nije najgore, nego su ga neprestano tlačili, dok krvavih žuljeva obrađuje zemlju, s teškim porezima i raznim nametima. A k tome ga neprestano predstavljali kao opasnog „kulaka“ za tadašnji društveni poredak.
Teški život posljeratne MAJKE UDOVICEs mnogobrojnom djecom proizvodio je pšenicu a morao jesti „kukuruzu“. A često i kukuruze nije bilo dovoljno. Njeno blago „bijeli kruh“ s „nacionaliziranih velikih posavskih kompleksa“ hranilo je radničku klasu u susjednim gradovima, koja je bila ponos socijalističkog društvenog uređenja. Nakon neuspjele „Rankovićeve reforme“ i Titovog otvaranja granica prema Zapadu od 1966. Sunce je za odžažkog seljaka počelo izlaziti na „zapadnoj hemisferi“.
I tako je među prvim „gastarbajterima“ upravo odžački „seljak“.
Jer drugog puta za njega nije bilo.
Preuzeto sa župne stranice Novo Selo-Balegovac autor vlč. Matija Šimić