Tamo neki Odžak

Iz pobrđa šumovitog Vučjaka kad se spušta prema kutu u kojem se Bosna ulijeva u Savu prostor je koji se popularno naziva Podvučjak, a najveći dio tog Podvučjaka čini Odžak sa svojom okolicom. Taj podvučjački trokut dobro je poznat onima koji ga nazivaju svojim zavičajem, ali kad se njegov stanovnik nađe negdje u svijetu i upita li ga netko odakle je – reći će: „iz Odžaka“. A onda će ga taj netko upitati: „A tko ti je taj, gdje ti je taj, kakav ti je taj tvoj Odžak?“. Onda bi tom nekome trebalo to životopisno objasniti.

Odakle krenuti, a neupućenom čovjeku dati neku ideju da shvati tko je to, gdje je to i kakav je to Odžak? Možda od nedalekog Doborgrada koji se nekad zvao „Vratima Bosne“, od njegovih ruševina koje još stoje kao svjedok vremena kako su ga ini palili ognjem i mačem, kako se više puta oporavljao, ali na kraju ipak ostao skršen. A onda se pored njega razvio jedan novi „Dvor“, Miralemov dvor, kojemu je Dobor u naslijeđe ostavio ognje i mačeve, koji se isto tako više puta razarao i više puta dizao iz pepela, i opstao. Odžak nije òdžak, ali taj ga homonim dobro opisuje: „tu se stalno nešto dimi“. Dobor je ostavio još nešto u naslijeđe, ostavio je vrata. S novim mostom na Savi, Odžak se zaista može nazvati novim „Vratima Bosne“.
U proteklom ratu svaki je stanovnik Odžaka bio izbjeglica, vidio je, silom prilika, manje ili više svijeta, dok su ga, u međuvremenu, osvajači pokušali preimenovati, dati mu novi identitet i zauvijek izbrisati sjećanje na taj – „tamo neki Odžak“. Osvajačima se ime, čini se, nikako nije svidjelo. No, nekako ga nisu uspjeli izbrisati. Ostavio im je gorak okus na usnama tako da su ga u Daytonu rado vratili natrag. Ni oni ga nisu htjeli.
Sve povijesne bitke u Odžaku su čudne, kao i ona 1945. godine nakon koje je ostala kovanica „Berlin pa Odžak“. Čudan, nadasve je čudan taj Odžak. Ali ga, nekako, Odžačani vole. Ma gdje bili u svijetu, ma gdje našli novi dom, ne izlazi taj Odžak srca, dimi se iz njega, puši, ne da mira. Tu je i uvijek će ostati tu.

Ali, zaista, nije taj Odžak bez veze. U njegovom trokutu je Kadar, kojim je šetao paleolitski čovjek; tu je i eneolitsko nalazište čiste kostolačke kulture, tu je i nešto stećaka, tu je Sava, i Bosna je tu. I sve je to zaklonjeno Vučjakom, našom brdoplaninom.
„I dobro“ – reći će stranac – „pa što je u tome posebno?“. Da, što je posebno? Sve je posebno! Jer čovjek odrastao pod tim podnebljem drugačije sanja, on voli svoj kraj kao drevni Egipćanin svoj Egipat. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom diljem svijeta, ali kad god imaju i najmanju priliku posjetiti svoj kraj, hrle mu. Nema zavičaja u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, ni gdjegod. Pa, ako taj zavičaj i ima nedostatke, drag je unatoč svemu.
Ovdje su narodi nastajali i nestajali, kulture se rađale i gasile, ali duh je ostao kao najjači žig otisnut na dušu čovjeka ovog podneblja. I ta duša je, čini se, pomalo nepredvidiva. Ne možeš uloviti nit kojom ćeš zarobiti odžačkog čovjeka, kod njega ne možeš saznati što priča poručuje dok ne čuješ njezin kraj. Jer to je neobično običan prostor s neobično običnim ljudima, koji ponekad budu i obično neobični.

Tu se rodio i Musa Ćazim Ćatić, prvo poznat, pa još poznatiji i na kraju jedan od najpoznatijih pjesnika. Ima Odžak još jednog pjesnika Ćatića, Mensura, koji je postao poznat. Za vjerovati je da će istim stazama kao i njegov stariji rođak…
Tu je živio i Josip Dobroslav Božić, vječiti borac za prava malog čovjeka. Svoju je domovinu ponio u srcu širom svijeta, a njegovi Božići i danas su nastanjeni u Odžaku…
Pjevali su tu Meho Puzić, Ivo Fabijan, Jozo Brašnjić Jerkan… Ima Odžak imena koja su ga proslavila, iako mu se širom svijeta ime nije upamtilo.
Tu je Austrougarska izgradila malu gradsku vijećnicu, Belediju, koja je povratila svoj sjaj i koja pogledom prati fontanu na Trgu Bosne i Hercegovine.
Ima Odžak ima dosta toga, o čemu stranac nema pojma.

Da, ima tamo negdje neki Odžak ne pitaj me gdje, ni kakav, ne pitaj me zašto ni kako, ali ljudi ga vole, to je taj „dvor u srcu“, Miralemovo naslijeđe gdje žive neobično obični ljudi. I na pitanje: „Odakle si“, slobodno reci: „Tamo negdje iz nekog Odžaka.“