Prolazim opet istim putem, kroz polja Posavine, kroz Orašje i ona sela što šute pod sivilom oblaka. Ceste su iste, krivudave i uske, prašnjave kad grije sunce, blatnjave kad kiša natopi zemlju. Ali duša, duša sela više nije ista.
Gledam kroz prozor automobila, pa usporim, pa stanem... I gledam u prazne sokake gdje sam nekada trčao bos i osmijehom širokim kao nebo.
Danas ni traga djeci. Ni smijeha. Samo vjetar što nosi suhe grane i mirise nekadašnjih dana.
Sjećam se Uskrsa onako kako ga više nitko ne pamti. Bilo nas je svuda, po dvorištima, u crkvi, u koloni pred ispovijed. Čistili smo dvorišta, meli avlije, bojili jaja, pekli kolače. Smijali se, zezali, pričali viceve pod budnim okom baka koje su nas tjerale da ne jedemo prije Uskrsa. A one… one su bile srce svega. Kuća je mirisala na pogaču i kuhana jaja, ali najviše je mirisala na zajedništvo.
Na Uskrs bi selo oživjelo. I oni koji su otišli, vraćali su se. Dolazili su iz Njemačke, Austrije, Švicarske. Automobili puni darova, torbe s čokoladama za unuke, nova odijela za misu, pune ruke zagrljaja. A djeca… trčala su kao nekada, svuda, bez straha. Nisu nosila telefone, nego osmijehe i čuđenje pred svakim cvijetom i svakim pilićem u kokošinjcu. I svi su se znali, i svi su se voljeli.
A danas…
Danas prolazim kroz ta ista sela, i vidim samo kuće što propadaju. Prozori zatvoreni, kapije zarđale. Neki su umrli, neki otišli, a neki ostali da čekaju. Čekaju praznike, da se nešto pomakne, da se javi glas, da netko pozvoni. I zaista, Uskrs i dalje dolazi. I kad dođe, donese nešto sveto, nešto čudesno. Kao da Bog sam razgrne oblake i pusti svjetlost da se spusti na ta naša tiha mjesta. Tad opet dođu oni automobili, opet torbe, opet zagrljaji. Tad djedovi i bake prvi put u godini osjete da nisu sami. Da nisu zaboravljeni.
Ali samo tad.
Jer čim prođe Uskrs, opet sve utihne. Djeca odu. Unuci se vrate svojim školama, roditelji poslovima. Klupe pred kućama opet ostanu prazne, čeka se ljeto. A srce boli. I svi se pitamo: hoće li se ikada više vratiti ono vrijeme kad su sela disala punim plućima?
Možda neće. Možda su ta vremena samo za pamćenje, za priču. Ali neka. Neka ih pamtimo. Jer dok se pamte, nisu umrla.
Uskrs dolazi. I ove godine. I znamo, neće zauvijek trajati, ali barem na trenutak, dok jaja kucaju jedno o drugo, dok djeca još jednom potrče po dvorištu, dok djed iz džepa izvuče čokoladno jaje, a baka briše suzu koja joj klizne niz obraz.
A poslije? Poslije opet ostaje tišina.
Ali duša… Duša ostaje ovdje.
Marko Maki Oršolić