U Osijeku promovirana knjiga Mama Mutti

„Zašto je prošlo toliko godina od onoga dana kada sam mami tamo u Tvorničkoj 7, u Donjem gradu u Osijeku, u hodniku ispred mrežastih vrata da ne ulaze komarci, kojih je uvijek bilo na ovom prostoru, obećala da ću biti novinarka i napisati knjigu, koja je izašla iz moga srca i duše tek sada? Iako Vam moram reći da se nikada do kraja nisam u nekim svojim tihim osluškivanjima oslobodila straha koji sam tako često osjetila tijekom odrastanja, uz uvijek iste slike mamina lica kada je gledala neke fotografije i čitala pisma svoje rodbine iz dalekog Brazila, Njemačke ili neke druge zemlje…“ objašnjava Verica Sikora u uvodnom poglavlju, koji je naslovila s „Zlo, bol, mržnja, patnja, nada, ljubav, vjera, vječnost…“

Osijek, Donji grad posljednjih godina dobiva svoje književno lice, ili još bolje, pokazuje svoje lijepo, premda patničko lice, i obogaćuje hrvatsku književnost.
 Verica Sikora priča intimnu priču jedne majke koja je proživjela najpoetičniju, najljepše izmaštanu ljubavnu priču, koja prelazi u nezamislivu tragediju i patnju, da bi završila jednim smirenim životom u kojem je, najbolnija tajna bila skrivena u srcu, jednostavne žene, supruge i majke, jedne od tisuća donjogradskih žena koje se ni po čemu bitnome ne razlikuju od susjeda, ili žena koje se sreću na ulici, na tržnici, u tvornici ili u crkvi, i koje nikada nisu javno pričale svoje životne priče… Donji grad je prekrasno mjesto za život: dovoljno velik da bude grad i dovoljno malen da se gotovo svi Donjograđani poznaju jer – tu je bila jedna osnovna škola (danas su dvije), jedna katolička, jedna pravoslavna, jedna protestantska crkva, jedna kapelica, jedna tržnica, jedan Dom zdravlja, jedna robna kuća i jedan poštanski ured. Kamo god kreneš – uvijek sretneš nekoga poznatoga, o kome – tako malo, ili nimalo ne znaš! Ali si siguran, ako bi se dogodilo da se bilo gdje na svijetu sretneš s Donjograđaninom, Osječaninom, i u neprilici si, ta osoba će ti sasvim sigurno – pomoći! Kao što ćeš i ti pomoći nekome koga iz svoga dijela Grada osjećaš kao nekoga najbližega, bilo gdje – kad se nepredvidivim životnim okolnostima nađete, a on ili ona – treba pomoć!

Majka Verice Sikore je jedna od tih dragih, nenametljivih ljudi, Donjograđana, a njena životna priča je takva da bi se po njoj trebala snimiti TV serija i svakako, snimiti film! Nadam se da se kazališna adaptacija već priprema. Proživjela je sve što život čini filmski „pitkim“, zanimljivim, lijepim, glamuroznim, ali i dramatičnim, potresnim, tragičnim, a ipak sa sretnim završetkom. Knjiga se može čitati samo sa spremnošću na ganutost do suza. Roman je napisan lijepim, tečnim hrvatskim jezikom bez ijedne vulgarne riječi, bez izraza mržnje, osvete, ili želje da se proživljeno zlo na bilo koji način – naplati zlom.

Kronološki je to prikazan život jedne majke hrabrosti, majke opraštanja, majke dobrote i ljubavi, sve proživljeno dubokim ljudskim i ženskim dostojanstvom – od godina uoči II. svjetskog rata, pa za vrijeme rata, te poraća, koje je za mladu ženu vrijeme neiskazive patnje, gubitka cijele obitelji, te umiranje dviju kćerkica, tragedije koja će obilježiti sav njen život.

Mama Mutti, u romanu nazvana Elizabeta, je mlada, lijepa, bogata Njemica iz Crne kod Vinovaca, koja sa svojih osamnaest godina točno zna što želi, a što ne želi. Želi se školovati, biti odgovorna za svoj život i udati se za onoga koga joj srce izabere, a ne onoga koga joj je namijenila stroga majka, po običaju koje se prenosilo s koljena na koljeno, naime, da se udaje za onoga koga je obitelj namijenila, pa makar iz čiste ljubavi i plemenitih ciljeva. Elizabeta odlazi svojoj teti po ocu u Šid, gdje uspijeva ostvariti sve svoje snove: upisuje uglednu građansku školu, upoznaje mladog, lijepog i iznimno kulturnog, moralnog i obrazovanog mladića – Nijemca, studenta Medicine u Beču. Čim je Petar postao liječnik, Elizabeta se udaje za njega i mlada, ugledna, liječnička obitelj u Srijemu živi svoj prelijepi, obiteljski život pun ljubavi, dobrote, s dvije djevojčice, nakon što im je najstarije dijete, sinčić Ivan kao djetešce umro.

U Europi se događaju strašne stvari, Nijemci se i u maloj srijemskoj sredini nalaze pred teškim iskušenjima, a kad su počeli sukobi, Petar kriomice liječi i bolesne partizane. To mu, pak nimalo ne pomaže, kao ni cijeloj obitelji, tako da Elizabeta doživljava kraj rata kao mlada udovica s dvije preslatke kćerkice, a ostala rodbina – svekar, svekrva, teta, tetak, suprug, rodbina – svi su poubijani. Slijedi najstrašniji život koji je uopće moguće zamisliti: kao Njemica sa svoje dvije kćerkice zatočena je u logoru, gdje živi u teškim, neljudskim okolnostima, s partizanima koji se nad njoma iživljavaju na svaki mogući način. Ipak, i tu susreće dobrog čovjeka, Mladena, partizana, koji je i sam iskusio logor Jasenovac u kojem je izgubio majku i sestricu, i u potpunosti razumije sudbinu mlade, ponižene i izmučene žene, majke, a njezine djevojčice „osvojili su mu srce“. On im pomaže na svaki mogući način, tako da i sam sebe izlaže opasnostima. Njegova suprotnost je žena, „drugarica Jovanka“, oličenje zla, koja terorizira sve na koga naiđe, i na svaki, nemoralan način, te pukovnik Jovanović, koji se sadistički ponaša prema zatvorenicama, a kad je htio još više zla napraviti, sam je nastradao tako da je pavši s konja ostao posve nepokretan i ovisan o tuđoj njezi. Ipak, najstrašnije što se uopće može zamisliti dogodilo se: slabašne, krhke, bolesne djevojčice, Elizabetine kćerkice – žive su bačene u rupu u koju su bacani od tifusa umrli zatočenici.

“Elizabeta je došla do rupe i vidjela kako njezine curice, njezine Mari i Elfi, djecu svoje ljubavi, svoga života i postojanja bacaju u rupu koje je već gotovo do vrha bila ispunjena. Vidjela je kako bacaju jednu pa drugu sestricu, čula je i udarac njihovih zaljuljanih tjelešaca kako padaju na avetinjska bića. Vidjela je i kako u rupu zasipaju bijelom gustom tekućinom, vidjela je najprije jednu ručicu pa onda drugu kako se traže, vidjela je kako su se našle, stisnule i nestale.“ (str. 52) …Sve se to odigralo u zimsko tamno jutro, 28. prosinca 1946. godine, na Dan nevine dječice i rođendan njezine Mari“ (str.53).

Elizabeta je, iako skrhana bolju za svojom dječicom, uspjela pobjeći iz logora i nakon teških životnih prepreka nakon nekoliko godina počela je novi, normalan život s mladim, naočitim udovcem s dvoje djece, Poljakom rodom iz Baranje, za kojeg se udaje i s njim ima dvoje djece – sina Tončiku i kći Lotu, autoricu knjige. Roditelji s četvoro djece žive mirnim, radničkim i građanskim životom u Donjem gradu, kad se, u nezamislivom životnom obratu događaju nezamislivi životni obrati. Osijek je to, prva polovina pedestih godina, gdje Elizabeta sa svojom djecom živi svakodnevnicu u kojoj se o nekim stvarima nikada ne priča, a bol – smrt svojih djevojčica i boravak u logoru postala je tajna o kojoj se – ne razgovara. Vjerojatno je svaka obitelj Donjeg grada imala tema, onih poslijeratnih, o kojima se nije govorilo pred djecom. Logori za Nijemce u Valpovu, Bleiburg, Križni put za Hrvate – bile su zabranjene teme i ako bi ih odrasli i pokušali polutiho „oživjeti“ kad su bili sigurni da ih nitko ne sluša, čim bi se dijete pojavilo – svaki razgovor je prekidan, a tišina bi postajala napeta i neprirodna. Roditelji su, jednostavno, svoju djecu htjeli poštedjeti istine i patnje. Nova djeca živjela su svoje dječje radosti, za Dan Republike nosili svoje pionirske uniforme: djevojčice bijele bluze, plave suknjice i štramplice, dječaci hlače, crvene marame i plave pionirske kape, a pametna i dobra djeca su uz to morala zadiviti svoje učiteljice i njihove važne, državne i vojne goste svojim recitacijama u prigodnim programima u Dječjem kazalištu „Ognjen Prica“ u Donjem gradu. Tako je učiteljica Olga, u Osnovnoj školi „Bratstvo jedinstvo“ povjerila najpotresniju i najdužu partizansku pjesmu „ Grob u žitu“ svojoj učenici Loti, pametnoj djevojčici, koja je pjesmu tako lijepo naučila i izrecitirala da je oduševila sve prisutne, pa i uvaženog gosta, oficira JNA, koji je djevojčicu uhvatio objema rukama i dignuo, te ju odveo njezinoj majci, koja je sjedila u publici. Kad ju je prepoznao – sledio se! Bio je to jedan od onih ljudi koji je mladoj Elizabeti nanio mnogo zla, poslije rata, ali se s njim našao i uvaženi drug, u kojem je Eliazebeta prepoznala – Mladena, partizana koji joj je nastojao ublažiti patnje u logoru. Ti susreti su bili dramatični susreti Dobra i Zla… Mladen je sada Elizabeti darovao slamnatog konjića, koji je kao najljepšu relikviju nosio, a dobio ju je od Elizabetine kćerkice u logoru. Cijeli život ga je nosio kao uspomenu na mladu majku i njezine male anđele. Upoznao je i njezinog supruga i – tako su završili jednu lijepu, plemenitu i dirljivu priču – pobjedu dobrih nad zlima i Dobrog nad Zlom.

Posljednje poglavlje ove potresne knjige, koja svakako pripada u ispovjednu prozu, obnavlja uspomene Lotine generacije iz najnovijeg rata – Osijeka 1991. godine i spominjanjem Branimira Glavaša, kojeg je Lota kao novinarka upoznala i pratila njegov rad početkom srpske agresije na Slavoniju i Osijek, i to objašnjava svojoj prijateljici iz djetinjstva Matildi:

„Branimir je za mene uvod u moju demokraciju, ostavrivanje prava da govorimo o Mami Mutti, da krenemo dalje bez tereta prekrivenog velom tajni, pa i pravim strahom s kojim sam na neki način odrasla.“ (str. 154)

Knjiga „ Mama Mutti“ je – jednostavno prelijepa knjiga, koju se može svakom preporučiti. Svako poglavlje počinje citatom iz Biblije, iz Staroga ili Novog Zavjeta. U njoj se vidi sva ljepota kršćanskog i katoličkog identiteta kojeg se njemačka Elizabetina obitelj ne stidi, pa ni uz cijenu vlastitog života. To je osobni identitet koji prašta i sav izvire iz bezuvjetne ljubavi spram obitelji, ovdje spram svoje djece, ali i one djece koja su ostala bez svoje majke, jer Elizabeta srcem i ljubavlju prihvaća dvoje dječice svoga drugog supruga, i ljubavi koju Mladen pokazuje prema Elizabetinoj djeci. Rječnik je pun nježnosti, poetski, tu je mnogo anđela, dječje molitve Anđelima čuvarima, a u opisima užasa, tjeskobe, odnosa među ljudima različitih životnih opredjeljenja i s ove i s one strane dobra i zla, Verica Sikora uspijeva dočarati scene tako da nema „teških riječi“, vulgarnosti, nasilja koje prelazi dozu ljudskosti, premda je iz napisanog posve jasno kolikim je zlom nadahnuto prouzročilo patnje nevinih. Misao vodilja je neiskaziva ljubav majke spram svoje djece koja su svojom nevinošću, krhkošću, bolešću, tragedijom logora umrla strašnom smrću, a ona nastavlja živjeti bez osude, bez osvete, bez želje da se zlo vrati zlom. Najčešća riječ u romanu je „prelijepa“: prelijepe su plave oči, uvojci, osjećaji, izricanje odanosti i ljubavi, „prelijepo“ je jednostavno kao svjetao oblak Božje prisutnosti koji bdije nad Izraelskim narodom na njegovom dugom i tegobnom putu kroz prostor i vrijeme izlaska iz Egipta. U životu Elizabete i njezine obitelji nema „dobrih i zlih naroda“, ima dobrih i zlih ljudi, ali tijekom vremena svaka se slobodna ljudska odluka svakom čovjeku vrati – kao blagoslov ili kao prokletstvo, a to je univerzalno iskustvo čovječanstva, na neki način – zakon Svemira.

Roman završava prizorom u Lotinom dvorištu, u prelijepom idiličnom druženju prijateljica koje uživaju ne samo u ljepoti svoga prijateljstva, nego i idilom, tako rijetkom u suvremenom svijetu: imati svoj dom, svoj vrt, svoju obitelj, svoju djecu, svoje prijatelje i svoju slobodu – živjeti čistim i slobodnim srcem u svom gradu…

Posljednja rečenica je: Nije kraj…
I nije! Dokle god sile Tame žele ugasiti Svjetlo, obmana Istinu, Herod koji Dijete rođeno u Betlehemskoj štalici želi ubiti, a mudraci traže Kralja mira i Njemu se jedinom žele pokloniti – nije kraj!

Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija, autor Ana Penić