... "- Duga je to priča Antune. Pobjegao sam sa strijeljanja i onda se ponovo predao u Šamcu jer nisam vidio drugog izlaza – odgovorio je Ivica. Sa strijeljanja si pobjegao? Kako pobogu? – začuđeno ga je upitao Antun. Iskočio sam iz kamiona kada su me iz Burića štale vozili na strijeljanje na Bosnu. Pokidao sam žicu kojom su mi vezali ruke iza leđa i na pogodnoj krivini, da me ne vidi šofer iz drugog kamiona, iskočio.
- Pa što si se opet predavao kad si im već jednom pobjegao?
- Slušao sam što pričaju partizani u Garevcu. Govorili su kako su u Šamcu kilavci koji se ne svete ustašama kako bi trebali. Tu sam vidio jedinu šansu jer će nas u šumama kad tad pronaći i pobiti.
- To sam i ja mislio. Država je njihova, nema se kuda. A, kako si dospio u Garevac?
- Dobro pitanje. Naivno, eto kako.
- Pričaj brate. Vremena imamo – reče Antun i zajedno se nasmijaše.
- Dugo su vremena partizanski aktivisti iz Garevca vršili propagandu među odžačkim stanovništvom promičući ideju o predaji i obećavajući potpunu aboliciju svih nevinih vojnika i civila. Ljudi su vidjeli kakav se kraj spremao, a velikom su većinom bili ni krivi ni dužni pa je promidžba počela padati na plodno tlo.
- I vi se predali?
- Da, ali ne odmah. Izbjegli Garevljani su osluškivali što se događa u njihovom selu i ima li nade u povratak. Ljudima su dolazile vijesti kako nitko u selu nije ubijen i kako su kuće čitave. U početku su se pojedinačno, a kasnije u puno većem broju vratile žene i djeca, a potom i preostali mještani osim vojnika. Onda su aktivisti nagovarali žene da idu na rijeku Bosnu s velikim transparentima na kojima je pisalo „Vratite se“, „Ništa vam se neće dogoditi“, „Treba obrađivati polja“, „Treba sijati kukuruz“ i da preko rijeke dozivaju muževe. Neke su žene išle i prenosile poruke čak i na drugu stranu rijeke. U početku nisu uspjeli nikoga nagovoriti, jer ljudi nisu vjerovali partizanima, da bi kasnije uspjeli u svom naumu.
- Vi im povjerovali, a oni vas na strijeljanje, a?
- Tako nekako. Na predaju se odlučio dvjesto pedeset jedan vojnik iz Gareva i tristo sedamdeset sedam vojnika iz ostalih sela s desne strane rijeke Bosne, odnosno, nas šesto dvadeset i osam. Bilo nas je jako puno pa smo mislili da smo sigurni. Predaja se dogodila na plićaku oko kilometar i pol nizvodno od skele, a u predjelu njiva koje zovu Topolik i Božićke. Vojnici su prije rijeke u Gornjem polju ostavljali oružje, a ostali su ga morali držati iznad glave i odložiti čim bi pregazili rijeku. Držali su nas u nedogled na jednome mjestu kao da nisu znali što će s nama činiti, te je izgledalo kako se čeka odluka s nekog višeg položaja. Nakon nekog vremena je došla nekolicina partizana koji su rastjerali okupljeni narod, a nas su u grupama propratili u štalu Pere Burića zvanog Perenda.
- Kod Perende? Znam ga, seoski bogataš – reče Antun. – Oprosti, nastavi.
- Burića štala je od toga mjesta udaljena oko dvjesto metara i nalazi se s lijeve strane puta prema Čardaku. Opasana je turskom tarabom koja je sprječavala vidjeti što se događa unutar dvorišta što je sigurno bio razlog da je odabrana za logor. Perendu Burića i njegovu obitelj su istjerali iz obadviju kuća, a jedino je ostao njegov sin Anto Tulo koji je pomagao smjestiti ljude.
Sva je stoka iz štale otjerana u partizansku kuhinju. Na kapiju je postavljena straža, a u jednoj od kuća je osnovan ured, odnosno zapovjedništvo.
- Kako sve to znaš?
- Pa, promatrali smo pripreme. Jedino nismo znali da je to za nas. Mislili smo da će nas pustiti kućama kada nas popišu kako su i obećali. Zatvorili su prvu skupinu u štalu, a straža je postavljena ispred obojih štalskih vrata i ispod visokih prozora. Bilo je i nekoliko vojnika koji su požurivali narod koji je prolazio cestom i vikali na njih da ne okreću glavu prema štali. Cijelo vrijeme su nas držali bez hrane i vode. Kada su popisali moju skupinu i nas su otjerali u štalu. Iz štale su izdvajali i puštali maloljetnike, a po nekom nepoznatom odabiru otpušteno je i nekoliko civila. Prozivali bi nekog od zatočenih, a kada se javio bilo mu je rečeno da iziđe iz štale. Čovjek se morao popeti nekome na ramena kako bi kroz mali visoki prozor izišao u dvorište jer na štalska vrata nisu nikoga puštali. Tada bi ga neki časnik pitao ime, a potom mu samo rekao: „Gubi se!“.
A što su radili s ostalim ljudima? – zanimalo je Antuna.
- Predvečer su iz štale prozvali i istjerali veliku skupinu ljudi. Nadali smo se da će ih pustiti kućama, pa sam se s jednim domaćim čovjekom popeo na sjenik u tavanu da bi kroz crijep vidjeli što se događa. Čovjek je komentirao kako to ne sliči na dobro jer su ljude kamionima odvezli prema Bajama i Pašincu. Nedugo potom smo čuli udaljene rafale, a kada su se kamioni vratili prazni znali smo što se dogodilo.
- Gdje će pobit toliko ljudi? Možda ste čuli bitku, a ne strijeljanje.
- I mi smo se tome nadali. Sutradan je jedan partizanski aktivist rekao svom zarobljenom rođaku, a on proširio priču dalje, kako su to jutro neki seljaci otkrili da su ljudi pobijeni i pokopani na Pašincu, jer su vidjeli svježe zatrpanu jamu koja ranijih dana nije postojala. Rekli su da se činilo kao da zemlja diše, jer vjerojatno svi ljudi još nisu bili mrtvi. Na cijeli smo dan dobili samo malo vode i ništa za jelo. Tu noć su nas prozivali jednog po jednog i sve nas istjerali iz štale. Prije nego su nas utovarili u kamione odvedeni smo u Perendinu kuću gdje su nas vezali žicom po dvojicu s rukama na leđima. Vidio sam da nas nisu vozili na Pašinac pa sam se ponadao da nas neće strijeljati. Kada su skrenuli s glavne ceste i krenuli poljskim putom prema rijeci Bosni i Bajeru, koji se nalazi blizu mjesta gdje smo pregazili rijeku i predali se partizanima, vidio sam da je vrag odnio šalu. Pokidao sam žicu koja je na moju sreću bila slaba i čekao priliku da pobjegnem.
- A tvoj parac? Što bi s njim?
- I on je iskočio odmah za mnom, ali su njega uhvatili. Čovjek je bježao kako se to i očekuje, što dalje može, a ja sam išao prema Bosni. Planirao sam se sakriti uz rijeku i polako ići obalom prema Prudu, jer je cestom bilo nemoguće.
- Jah, baš ćeš cestom bježat – komentirao je Antun.
- Sakrio sam se u žbunje uz samu vodu i gledao kako ljude ubijaju čak i maljevima u glavu. Smijali su se i šalili kao da je neko slavlje, a kada su završili otišli su pjevajući „Kada Srijemci krenuše sa te Fruške gore i odoše u Bosnu tamo da se bore …“
- Maljevima veliš? Pa to je suludo. Da čovjek povraća.
- Jah, Antune. Naši oslobodioci…
- Od života, hoćeš reći. Što bi dalje? Pričaj.
- Ostao sam sakriven sve do jutra da im opet ne padnem u ruke, jer ne poznajem teren. Baš kad sam mislio krenuti niz vodu došli su partizanski aktivisti obići stratište. Vidjeli su kako se nedaleko od mene, na nekoliko stotina metara nizvodno od stratišta, na plićaku i u grmlju zaustavilo dosta leševa. Doveli su Peru Burića, Perendinog sina i zapovjedili mu da nasukane leševe odgurava u maticu rijeke da ih voda nosi dalje. Među leševima je pronašao svoga brata Antu Tulu, te ga je zakopao u pijesak.
- I aktivisti mu to dozvolili? – upita Antun.
- Jesu. Pero je plakao i naricao pa tako znam da mu je to bio brat, a aktivisti su se pravili da ga ne čuju. Mislim da su ga namjerno i doveli na Bajer da skloni brata. To su domaći ljudi, tko zna.
- Imaš pravo. Možda i među njima ima ljudi – složio se Antun. – Svašta se danas događa."...
Iz romana Željka Gorete: "S druge strane ciljnika“ (Bitka kod Odžaka)
Priredio: Antun Fuglinski