BOLNA SJEĆANJA, RANA KOJA NE ZACJELJUJE - USKRS 1992.god. - 19.04.
Proljeće je, kao da i nije, hladno je, snijeg profrcaje, a nebo sivo, tmurno, bez topline, a sunca nema, i ono se sakrilo...Umjesto behara i mirisa jorgovana, miris dima i baruta se širi, o Bože moj kakav je to osjećaj...Rat bijesni u našoj Posavini. Korizma je...
U našem Pećniku patroliraju momci goloruki. I sami nisu svjesni opasnosti koja ih vreba, nadajući se da neće biti kod nas rata. A narod u strahu, mnogi stariji se sjećaju drugog svjetskog rata i zločina što ga uradiše četnici.
Korizma je... Veliki Tjedan...bliži se Uskrs...Narod se priprema, a i ne sluteći da ga neće dočekati niti proslaviti u svome domu sa svojim najmilijim. Veliki Petak, križni put u našoj crkvi, narod se moli, nada se da neće biti rata. Poslije mise odlazimo svojim kućama, pripremamo se za Uskrs, treba obojiti jaja, i pripremiti posvećenje. Sve smo to lijepo pripremili. Mrak se spušta, strah, miris baruta se širi, a u noći s neprijateljskih položaja odjekuju mitraljezi, strah se uvukao u kosti, svakog trenutka očekujemo da nas napadnu...
Velika Subota, dan tmuran i hladan, nosimo posvećenje u crkvu da ga svećenik Pavo Brajinović blagoslovi. Narod u strahu, dali čekati Uskrs kod kuća ili ići u izbjeglištvo u Hrvatsku.
Poslije mise narod se okuplja, svećenik Pavo sa ljudima dogovora, da žene sa djecom napuste Pećnik i da idu u Hrvatsku. Selo osta pusto, ostadoše Pećničani i Botajičani koji su došli u selo, da se organizuju da ga brane. Sami neće moći, ako im pomoć ne stigne. Neprijatelj je nadmoćniji u ljudstvu i u naoružanju...
Ostadoše naši tuckovi i posvećenje na stolu, ne dočekasmo Uskrs kod svojih kuća. Ne jedosmo u svome domu, za svojim stolom sa svojima Uskrsno posvećenje. Sve ostavismo, krenusmo golih ruku, u tuzi i bolu, kao da ništa ne imadosmo.
Naš Križni put nasta...
Kolone auta, traktora krenula je prema skeli u Svilaju, pucnji odjekuju sa svih strana. Rat je, došao i u naš Pećnik - jugovojska, i srpski dobrovoljci, narod iz sela protjeraše - Crkvu uništiše i dvije kapele, dom kulture, čitaonicu i kuće opljačkaše i popališe. Mnogi naši Pećničani u Domovinskom ratu, braneći Pećnik i Posavinu, svoj su život dali. Mnoge majke, očevi i žene ostali su bez svojih najmilijih, a djeca bez svojih očeva.I nakon toliko godina.
Sjećanja se vrate na taj tužni Uskrs
19. 04. 1992. god...
Bože moj...
Ne dozvoli da se to zlo više dogodi.
Aničić Anto