Hoće li europski kontinent biti izložen destabiliziranju? Takva promišljanja mogla su biti potaknuta nedavnom kartom „Nove Europe“ koju su objavile ruske tiskovine popraćenu tekstom kako će do 2035. godine Europa biti izložena nizu destabilizirajućih događanja koja će izmjeniti narav Europe.
Piše: Pejo Gašparević
No, Minhenska sigurnosna konferencija, održana prošlog vikenda, pokazala je kako Zapadne sile, pod vodstvom Sjedinjeih Američkih Država, imaju posve drukčiju orijentaciju kojom se projicira osnaživanje Europe, a ne njeno podrivanje.
Korisnim se čini obaviti blic-inventuru karte „Nove Europe“ koju su ponudile ruske tiskovine, a koja je u dijelu medija u zemljama jugositočne Europe, posebice u BiH, ocjenjena šokantnom.
Ruski list Ekspress je objavio priču da su „ruski stručnjaci“, na temelju dokumenata CIA-e i američkih autora Zbignieva Brzezinskog i Samuela Hatingtona procjenili do 2035. godine: stvaranje Velike Albanije, podjelu BiH, raspad Belgije, proglašenje neovisnosti Škotske, ujedinjenje Irske, Katalonija i Baskija će proglasiti otcjepljenje od Španjolske, na tlu Francuske će nastati islamska država a regija Lorraine će se prijkjučiti Njemačkoj, Sardinija i Sicijlija će proglasiti neovisnost od Italije, Poljska će morati dio teritorija ustupiti Njemačkoj i Rusiji, a Bjelorusija će nestati i postati dio Rusije.
Hipotetički govoreći ne može se isključiti nastanak novih država na europskom tlu jer nestajanje jednih a nastajanje novih država i carstava je neodvojivi dio povijesnih mijena. Primjerice, prije stotinjak godina u svijetu je bilo 59 dražava a samo jedno stoljeće kasnije ta se brojka višestruko uvećala na blizu 200 država koliko ih sada ima.
Karta „Nove Europe“ dala povoda za jednu emisiju TV Pinka u Sarajevu u koju sam prihvatio poziv za sudjelovanje. Isticao sam kako ovu kartu ne treba potcejniti jer se kao njezini potencijalni akteri spominju globalni igrači Rusi i Amerikanci, ali sam i naglašavao kako ovu kartu ne treba niti precjeniti pošto se, zapravo, ne zna tko su njezini stvarni autori. Formulacija da su „ruski stručnjaci“ ovakvu procjenu izveli na temelju dokumenata CIA-e i američkih autora Zbignieva Brzeiznskog i Samula Hatingtona, unosi nejasnoće tko su „ruski stručnjaci“, kakve su njihove reference, a zašto bi uopće „ruski stručnjaci“ govorili uime CIA-e i američkih autora? Neutemeljeno je smatrati da se „ruski stručnjaci“ mogu pretvoriti u glasnogovornike CIA-e ili američkih autora. Stoga u sagledavanju ovakvih i sličnih pisanija i procjena treba pažljivo razlučivati eventualne činjenice od možebitnih „obavještajno-manipulativnih igara“.
Čini se kako bi rusko čeprkanje po Europi moglo biti odraz američkih i ruskih nesuglasja na globalnoj razini. Primjerice Amerikanci i Rusi su na suprotnim stranama u vezi aktualne krize u Siriji koja brijeti razbuktavanju u konflikt širih razmjera, a ne treba isključiti niti mogućnost da se radi i o zauzimanju startnih pozicija Moskve za nadolazeće podjele interesnih sfera između Rusije, Europske unije i Amerike u vezi Arktika. Rusi su još 2007. godine na dno Arktika postavili svoju zastavu kandidirajući se za suverenost nad tim , još uvijek ničijim ali ogromnim prostorom u kojem su, prema najnovijim otkrićima, nalazišta više od petine svjetskih potencijala nafte i goriva te ogromne količine nedirnutih ribljih resursa.
Bez obzira na buduću teritorijalnu kartografiju europskog kontinenta čini se kako je Zapad predvođen Sjedinjenim Američkim Državama poduzeo protuofenzivu spriječavanja destabilizacije Europe. Na nedavnoj Minchneskoj sigurnosnoj konferenciji zapadni su čelnici poručili kako je došlo vrijeme za zajedničko američko-europsko, odnosno transatlansko tržište.
„Došlo je vrijeme za jedan ambiciozniji projekt koji će iskoristriti naše snage s obiju strana Atlantika. Svijet je spreman za jedno zajedničko transatlansko tržište“, istaknuo je ministar vanjskih poslova vodeće europske sile Njemačke Guido Westerwelle.
Po Westerwellovim riječima Europa će iz ove krize „ izići još snažnija i fokusirat će se na snažniju suradnju, a ne na slabljenje suradnje“. Američki potpredsjednik Joe Biden je u svojem minchenskom govoru pozvao na formuliranje „sveobuhvatnog transatlanskog gospodarskog sporazuma“.
Ove Bidenove i Westerwellove poruke funkcioniraju kao odgovor eventualnim pretenzijama za destabiliziranje Europe.
U sagledavanju europske perspketive u globalnim horizontima nužno je podsjetiti i na novu američku strategiju nazvanu „Obamina doktirina“ a po kojoj se možebitna destabilizirajuća konfliktnost usredotočuje na područje Azije. Američki predsjednik Barack Obama je boraveći u Australiji krajem 2011. godine objavio okvir te doktrine rekavši, između ostalog, ovo: „S najvećim brojem raspoređenih nuklearnih bojevih glava i s više od polovine svjetskog stanovništva, Azija će u 21. Stoljeću ostati zapamćena ili po velikim ratnim sukobima ili po najboljoj suradnji među narodima. Kao predsjednik SAD-a odlučio sam se za sljedeću strategiju- SAD će igrati važnu ulogu, u kojoj će nastojati dugoročno održavati stabilnost u toj regiji. Dao sam zadaću svim našim ekspertima koji rade na nacionalnoj sigurnosti da pojačaju našu prisutnost u toj regiji. Azija i Pacifik su nam apsolutni prioritet. Ovdje u Australiji, radit ćemo na suradnji po pitanju pomorske sigurnosti i obrane zajedničkih interesa u Južnom kineskom moru“.
Europa je bila domaćin dva svjetska rata u 20. stoljeću plus ratni metež u raspadu bivše Jugoslavije. Čini se kako je europski kontinent ispunio „bonus“ velikih ratova na svojem tlu. Ratovi se ne događaju, njih se projektira. Ratovi su najgori mogući izum ljudskog roda. Ratovi su ilustracija zagađenosti ljudskih srca. U čistom srcu ne stanuju nemiri.
Za GIP piše Pejo Gašparević
4. velječe 2013.