18
Sat, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipNa Balkanu se događa sudaranje geopolitičkih pretenzija Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Turske.  Dinamika političko-diplomatskih zbivanja pruža dovoljno informacija upravo za takvu tezu.

Piše: Pejo Gašparević

Najsvježiji  je  primjer novoizabranog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića koji je svoj prvi vanjskopolitički  posjet namjenio Moskvi gdje je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu izravno rekao kako Srbija „neće u NATO“. „Ja sam to otvoreno govorio u predsjedničkoj kampanji i pobjedio“,  raportirao je Nikolić svojem ruskom kolegi Putinu.  Posve je jasno da se Nikolić ovakvom gotovo ispovijedajućom retorikom želi  pred Putinom legitimirati kao „antinatovski“ predsjednik Srbije i  preporučiti Srbiju za „rusku provinciju“.  Nedvojbeno je kako takva priča ugodno odzvanja u ušima ruskih državnih poglavara jer se njome Rusiju, koja je padom komunizma izgubila prestižni utjecaj u jugoistočnoj Europi, sada pokušava vratiti na Balkan kao velikog igrača. 

Nikolićevo antinatovsko usmjeravanje Srbije pod skute Rusije može imati implikacije  na već ionako rovitu situaciju u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Republike Srpske (RS)  Milorad Dodik je najavio kako će taj entitet glede odnosa prema NATO-savezu slijediti Srbiju. „Ne želimo da ulazak BiH napravi NATO  granicu na samoj Drini. Naprosto,  mi ćemo gledati kako se Srbija određuje po tom pitanju“, poručio je Dodik. 

Drukčije rečeno, bez obzira što Dodik u nedavnoj  kampanji za predsjednika Srbije nije podržavao Nikolića nego poraženog  Borisa Tadića, njegovi i Nikolićevi  ciljevi su  podudarni – protunatovski. Zbroj Dodikovih i Nikolićevih proruskih usmjerenja u konačnici  teži ka izdvajanju Republike Srpske i Srbije iz budućih integracija u NATO-savezu. Takav, eventualni, razvoj događaja podijelio bi geopolitički Bosnu i Hercegovinu na 49 posto teritorija (RS) koji je izvan NATO-a i 51 posto teritorija (Federacija BiH) koja je u NATO- savezu.  Razvidno je, iako se to ne artikulira na javan način,  kako u rusko-srpskom otporu NATO-savezu  pozadinski stoji  zamisao o „pravoslavnom  integralizmu“.


Na Balkanu se prelamaju tendencije i muslimansko-islamskog integralizma, koji se očitovao i za vrijeme nedavnog posjeta Istambulu  bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Izetbegović junior je osvrćući se na tadašnje zdravstvene poteškoće turskog premijera Taipa Erdogana rekao: „Taip Erdogan ne pripada samo Turcima, on je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Taipu Erdoganu“.  Znakovito je da Izetbegović,  koji je dio kolektivnog šefa države BiH i koji se toliko upinje dokazati  zauzimanje za BiH,  u svojem istupu  u Istambulu u prvi plan ističe „dva milijuna Bošnjaka“ i nudi njihovu lojalnost turskom premijeru kao zajedničkom lideru „barem jedne milijarde ljudi“, dakle muslimana. 

Drukčije rečeno, ako Dodik može nuditi 49 posto Bosne i Hercegovine rusko-srpskom zamišljenom pravoslavnom  carstvu, onda i Izetbegović može dva milijuna Bošnjaka iz BiH uguravati u pretpostavljenu tursko-muslimansku, neki bi rekli „zelenu“ transverzalu.  Ne čini se suvišnim podsjetiti kako je (ne)skrivene obrise tzv. „zelene“ transverzale  ne tako davno demonstrirao turski ministar vanjskoh poslova Ahmet Davotoglu u svojem čuvenom sarajevskom govoru.  Veličajući i prizivajuću Osmanski imperij Davutoglu je odašiljao poruke kako je „Sarajevo prototip osmanske civilizacije“,  te kako je siguran da je „Sarajevo naše“.


„Za sve muslimanske nacije Balkana, Kavkazije i Bliskog Istoka, Turska je neka vrsta sigurnog utočišta, domovina“, istaknuo je Davutoglu. Zapravo,  ovakva stajališta šefa turske diplomacije, u kojima se posredstvom muslimanskog stanovništva svojata Sarajevo i Balkan uopće,  samo su dio rivalskog geopolitičkog mozaika kojem je Balkan poprište. Dakle, kao što se u Moskvi mogu prepoznati pokušaji obnavljanja ambicija da se posredstvom srpsko-pravoslavnog življa ostvari davna pretenzija ruskog izlaska na Mediteran,  jednako tako u Istambulu se vide  znakovi da se posredstvom balkanskih Muslimana pokuša diplomatsko-političkim sredstvima reprizirati, makar i skraćena verzija, otomanskog prodora u Europu.


Geostrateška utakmica na Balkanu nezamisliva je bez Sjedinjenih Američkih Država.  Nedavno je geopolitički stručnjak, novinar i publicist William Engdahl  manirom visokoprofiliranog istraživača  obznanio sljedeće stajalište: „Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstava“.


Sagledavajući širu sliku  geopolitičkih nadmetanja u našem dijelu svijeta,  jasno je da je Balkan sredstvo za ostvarivanje suprostavljajućih pretenzija-Rusima za izlazak na toplo more, Turcima za zabadanje u  Europu,  a Amerikancima za utvrdu kontra širenja bliskoistočne krize i za obuzdavanja ruskih zamisli. Balkan je kazan u kojem se kuhaju ideje velikih.


Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
27. svibnja 2012.