04
Tue, Aug

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic predavanje 330 228Prenosimo u cijelosti intervju našeg suradnika Peje Gašparevića za BH Radio 1 u emisiji od 31. ožujka 2014.

U ovoj neizvjesnosti, gospodine Gašparević, izvjesno je samo jedno - Europa  snosi dobar dio odgovornosti za situaciju u BiH i mora promijeniti pristup. Jesu li toga konačno svjesni politički stratezi u Bruxellesu?


PG: Moj je dojam da politički sttratezi u Bruxellesu,  odnosno ono što nazivamo stratezima, zapravo, nisu stratezi nego su to birokrate. A kriza u Ukrajini je pokazali da su ti birokrati zatečeni na spavanju jer Rusija je gotovo preko noći anektirala (pripojila) dio teritotorija (Krim) druge države. To je situacija koja dodatno motivira nas,  koji živimo u ovom dijelu svijeta, da otvorimo uši i i oči te  čujemo i vidimo što se događa u svijetu  i našoj okolici. Sigurno je da takva pasivnost Europske unije nije ohrabrujuća za BiH i uopće za zemlje u njenom okruženju jer ona govori da Europa  nije sposobna suočiti se sa problemima  na njenom tlu a još manje ima instrumente za rješavanje konflikata. Stoga sam ja prilično obazriv prema svakoj priči koja spominje „projekat“ Europske unije. Meni se čini da Europska unija nema ni diplomatsku ni političku snagu sama rješavati probleme na Balkanu bez pomoći još uvijek vodeće svjetske sile – Sjedinjenih Američkih Država.

Gospodine Gašpareviću, zanimljivo je da su svoje vizije predložile Hrvatska i Slovenija, dvije zemlje za koje se ne može reći da  ulaze u sam vrh Europske političke moći. Što nam to govori o interesu Europske unije za situaciju u BiH u ovom trenutku?

PG: Diplopmatsko angažiranje susjedne Hrvatske te Slovenije od strane Bruxellesa govori da Bruxelles pokušava napraviti diplomatsku anketu – što učiniti sa BiH. Međutim, treba primjeititi da nisu samo Hrvatska i Slovenija angažirane na tom planu, nego su angažirane i mnoge druge članice Europske  unije. Ove dvije zemlje više su eksponirane u domaćim medijima, što je razumljivo, pošto su to zemlje koje su nekada dijelile zajedničku državu – bivšu Jugoslaviju, a to ujedno govori da se na neki način na Hrvatsku i Sloveniju  iz perspektive Bruxellesa gleda kao na zemlje koje bi mogle biti ponajbolje upućene u prilke u BiH i da bi, možda, njihov glas trebalo ubuduće više osluškivati u vezi s rješavanjem problema u BiH.

Postoje mnoga nagađanja i vizije o tomu što bi EU trebala uraditi u BiH u narednom razdoblju. Kako  Vi gledate na temelje tog novog pristupa da bi BiH nastavila europski put?

PG: Ono što se u Bruxellesu naziva „novi put“,  to je sada na retoričkoj razini. Međutim, na ternu ništa konkretno ne vidimo od tog „novog puta“. To je jedan pojam koji je doživio medijsku etabliranost i političku afirmaciju, ali konkretnih političkih akcija ne vidimo. Vidimo da dolaze strani diplomati i ugodno ćaskaju sa domaćim političarima u BiH i sve se završi na tome. To je jedna vrsta političke komocije i diplomatskog  konformizma. Sve dokle god ne čujemo nešto konkretno da bi trebalo  uraditi sa BiH, meni se čini da je to samo jedna vrsta alibija od strane Bruxellesa-kao tobože pokušavaju nešto riješiti u BiH.  No, ipak treba izdvojiti prijedlog Slovenije o održavanju međunarodne konferencije, to je ipak nešto konkretno. Jedino sazivanje reprezentativne  međunarodne konferencije,  koja bi okupila moćne zemlje  koje odlučuju o prilikama u svijetu pa tako i na Balkanu,  može se pronaći lijeka za neprilike u BiH.

Možemo pričati o novom europskom putu koliko hoćemo, ali ključ bosanskohercegovačkog političkog labirinta ili ćorsokaka su ustavne promjene. To nas opet vraća u sferu domaćih političkih snaga. Pregovori o provođenju odluke Sejdić-Finci pokazali su da ne postoji spremnost niti interes  ključnih političkih snaga u BiH za rješavanje situacije u BiH. Kako se, onda, uopće može doći do rješenja ovog značajnog pitanja – ustavnih promjena, i gdje bi tu mogla biti uloga Europske unije?

PG: To je stara priča koja traje otkako je poitpisan Daytonski sporazum i obnvalja se uoči svakih izbora spominjanjem tobože  novog angažmana. Ta priča se eksploatira i za izborne svrhe. Domaći političari, preciznije - političke elite su, narodski kazano, prokužile međunarodnu zajednicu da je ona indolentna i da zna  načelno lijepo  pričati ali ne poduzima ništa na  uklonjanju manjkavosti u BiH.  Znaju domaći političari da mogu vrlo komotno egzistirati u takvom međunarodnom ambijentu te ih to neće ništa koštati, a onda uoči izbora pojačaju svoju retoriku, neki s nacionalnim predznakom što je poptuno legitimno, a neki sa prepoznatljivim separatističkim tendencijama,  ali isto se tako može reći da neki koriste takav indolentan ambijent za pojačavanje unitarističke retorike u BiH. Čini se kako ćemo i ubuduće gledati takve filmove dokle god međurandona zejdnica oštrije i ambicioznije ne poduzme nešto u vezi BiH i dokle god se ne probudi iz diplomatksog sna.

Evo, nekako ste načeli moje posljednje pitanje. U svoj ovoj kombinatorici oko zastoja u BiH međunarodni krugovi ne vide ili ne žele vidjeti  temeljni problem – ogroman dio bosanskohercegovačkih političkih snaga jednostavno ne želi promjene jer bi to uzdrmalo ravnotežu vlasti, odnosno ravnotežu temelja na kojem vladajuće strukture opstaju dva desetljeća. S druge strane ne naziru se političke snage koje  nose političku svježinu.  I, kako ćemo riješiti taj problem?

PG: Političke snage nisu samonikla pojava, one  se projiciraju, potrebno je njegovati njihov razvoj, a toga nema. To odgovara  domaćim političkim elitama jer mogu godinama pobjeđivati na izborima. S druge strane  to odgovara i međunarodnoj zajednici jer ima neku vrstu kontroliranog kaosa u BiH koji joj daje šansu za  dozirani politički i diplomatski angažman a da za to ne plaća skupu cijenu.  Moramo imati u vidu da je ovo sada jedna vrsta mnogo jeftinijeg političkog i diplomatskog angažmana u BiH. Gotovo sve  vojne trupe, nekadašnji UNPROFOR ili IFOR, povukle su se, a one su koštale jako puno. Te su snage   premještene na druga konfliktna područja u svijetu, a  Bosna i Hercegovina je ostala  na diplomatskoj infuziji. Dakle, sada se međunarodna zajednica angažira  u BiH samo onoliko koliko je nužno da bi se održalo postojeće stanje, a ne da se ono popravlja. Dakle, ja inzistiram na tvrdnji  da je međunarodna zajednica svejsna prolema ali nedavno je Henry Kissinger izjavio kako se probleme u svijetu riješava  tako da se  ne teži da svi budu zadovoljni, nego ih treba rješavati po principu „balansa nezadovoljstva“. Ako to prevedemo na jednostavniji jezik onda  znači da svi trebaju biti podjednako nezadovoljni. Prevedemo li to na prilike u BiH, to znači produljavanje krize.

Intervju  Peje Gašparević za BH Radio 1
31. ožujka 2014.