Zapadne sile su instaliranjem Daytonskog dvoentitetskog ustroja BiH i priznavanjem samostalnosti Kosova napravile na europskom kontinentu geopolitički ustupak Rusiji i Islamskom svijetu. Ova dijagnoza se čini ispravnom 20 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Takva interpretacija svoje uporište pronalazi u zamršenoj (geo)političkoj dinamici koja se odvijala prije i poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine.
Piše: Pejo Gašparević
Načelna inventura tog geopolitičkog dinamizma vodi nas u 1989. godinu i rušenje Berlinskog zida koje je označilo praktični početak slamanja komunističkog carstva na europskom tlu i likvidaciju Varšavskog pakta koji je bio rusko-sovjetska interesna sfera.
Komunistički režimi u zemljama jugoistočne Europe, grupirani u Varšavskom paktu, bili su geopolitički miraz udjeljen službenoj Moskvi zbog njenog sudjelovanja na savezničkopobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu.
Takav geopolitički honorar Sovjetskom Savezu namjenile su Zapadne sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, unatoč činjenici što je iz Zapadne vizure na Sovjetski Savez gledano kao na ideološkog protivnika koji razvija jednopartijski komunizam kontra Zapadnjačkoj praksi višestranačja i kapitalizma.
No, nakon gotovo polustoljetnog geopoliitčkog predaha, u kojem je službena Moskva kroz komunizam konzumirala svoje gazdovanje u zemljama jugoistočne Europe i Balkana, na europskom se prostoru urušava geopolitička arhitektura nastala nakon Drugog svjetskog rata.
Rusija ostaje bez svojeg geopolitičkog kolača. Raspadom bivše Jugoslavije, geopolitičke frustracije Moskve su ublažene Daytonskim sporazumom 1995. godine kojim je Republici Srpskoj priznat status entiteta što je označilo završetak rata u BiH. No, samo godinu dana ranije, dakle 1994., zamisli svjetskih arhitekata „ratova i mira“ o zaustavljanju krvoprolića u BiH bile su drukčije.
U ožujku 1994. godine potpisivanjem Washingtonskog sporazumom zasutavljen je hrvatsko-bošnjački oružani sukob u BiH, ali su taj sporazum pratile i projekcije koje nisu zaživjele.
Primjerice, Washingtonski sporazum, kako se objašnjavalo prije i za vrijeme njegova potpisivanja, trebao je biti uvertira za uspostavu Federacije BiH na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine a ne samo na 51 posto njenog prostora gdje je uspostavljeno deset županija/kantona. Drukčije rečeno, kreatori Washingtonskog sporazuma pod vodstvom SAD-a prvobitno su zamišljali županizaciju/kantonizaciju cijele BiH, bez entiteta, ali Daytonski sporazum je ustoličio teritorijalnu podjelu BiH na dva entiteta namjenivši hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji BiH 51 posto a Republici Srpskoj 49 posto prostora BiH.
Upućeniji tumače kako je jednogodišnja stanka između Washingtonskog sporazuma (1994.) i Daytonskog sporazuma (1995.) bila ispunjena diskretnom ali snažnom pozadinskom ofenzivom Ruske diplomacije koja je stala u zaštitu Srba/pravoslavaca na Balkanu što je i rezultiralo odustajanjem od federalizacije cijele BiH a prihvaćeno je dvoentitetsko uređenje BiH. Republika Srpska je priznata Daytonskim sporazumom što je i bila Ruska ambicija.
Washingtonski sporazum je bio popraćen još jednom zamisli. Istodobno s njim potpisan je i sporazum o Konfederaciji između Federacije BiH i Republike Hrvatske koji nikada nije zaživio.
Narodski rečeno „pojela maca“. Hrvati u BiH nakon Washingtonskog i Daytonskog sporazuma ostaju na vjetrometini bez ikakve institucionalne zaštite.
To su u kasnijem razdoblju iskoristili tvorci bošnjačkih političkih pretenzija pretvarajući Federaciju BiH praktično u bošnjački entitet namećući Hrvatima platformaški vlast, a u dva mandata i Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvatskog naroda.
I platformaška vlast i Komšić su primjeri opasne političke uzurpacije kojom se u vlast instalira one koji nemaju većinsku glasačku potporu Hrvata u BiH. Platformaška vlast i Komšić produkti su deficitarnosti Washingtonskog i Daytonskog sporazuma koji nisu kreirali nikakve mehanizme institucionalne zaštite hrvatskog naroda u BiH. No, Daytonskim sporazumom su se izjalovila i bošnjačka očekivanja za uspostavom „građanske BiH“ koja bi praktično značila njenu unitarizaciju i Bošnkačku poliitčku dominaciju u cijeloj BiH.
To je dalo povoda nastavku (geo)političke dinamike u kojoj su bošnjački politički čelnici u metropolama zemalja Islamskog svijeta govorili o nezaštićenosti Muslimana na Balkanu.
Diplomatskim kanalima, što izravno što neizravno, iz zemalja Islamskog svijeta su godinama nakon Daytonskog sporazuma u smjeru Zapadnih središta moći odašiljane poruke kojima se staje u zaštitu balkanskih Muslimana.
Takva lobistička nastojanja Islamskog svijeta urodila su plodom 2008. godine, kada najmoćnije Zapadne (geo)poltičke sile Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija priznaju samostalnost Kosova.
Takvim sagledavanjem šire slike stvara se shvaćanje kako je priznavanje neovisnosti Kosova, zapravo, geoplitičko izlaženje u susret Islamskom svijetu jednako kao što je to bio slučaj i sa priznavanjem Republike Srpske u Daytonskom sporazumu radi smirivanja nezadovoljstva Rusije. Ali, ovaj put efekat je obrnut: kao što je Rusija bila zadovoljna a Islamski svijet nezadovoljan Daytonskim priznavanjem Republike Srpske, u jednakoj mjeri je Islamski svijet zadovoljan a Rusija nezadovoljna priznavanjem samostalnosti Kosova.
Takvo, podijeljeno(ne)zadovoljstvo stvaralo je predispozicije za nove geopolitičke kalkulacije koje se gomilaju u godinama nakon osamostaljenja Kosova.
I, onda Gospodnje 2015. Rusija se vojno angažira u Siriji, izbjegličko-migrantski valovi iz Arapskog svijeta zapljuskuju Europu, teroristi u aranžmanu ISIL-a (Islamske Države Iraka i Levanta) izvode napad na Pariz.
Nema tu slučajnosti, jer ratovi i geopolitčki metreži se ne događaju, njih se projicira. Vojno upletanje Rusije u rješavanje sirijske krize po svoj prilici je „izvođenje radova“ za programirano geopolitičko situiranje Rusije u tom dijelu svijeta, nakon što je službena Moskva, padom komunizma, ostala bez geopolitičke zone gazdovanja u Europi. Razvoj događaja govori kako Rusija, kao još uvijek velika diplomatska, vojna i atomska sila, smatra da u zahuktalom geopolitičkom preoblikovanju svijeta zaslužuje veće sfere utjecaja no što ih ima nakon završetka hladnoratovske ere i geopolitčkog trijumfa Zapada.
Čini se kako su kaotični Bliski Istok i Sjever Afrike, gdje ISIL pokušava zasnovati panislamističko carstvo, poprište na kojem Rusija nastoji geopolitčki kompenzirati gubitak Varšavskog pakta. Stoga će od prvorazredne važnosti biti pratiti intenzitet ruskog vojnog angažmana u Siriji i hoće li se on širiti i na druge zemlje tog područja, jer iz tog će se vojnog pohoda moći iščitavati i dokle sežu Ruske geopolitičke ambicije. Iskustvo Drugog Svjetskog rata govori kako je Moskva geopolitički „poklopila“ upravo ona europska područja gdje je prodirala „crvena armija“.
Činjenica da se Američki i Ruski vojni zrakoplovi na nebu iznad Sirije povremeno približe na svega nekoliko stotina metara udaljenosti ali pri tomu nema incidenata, nije nikakvo iznenađenje, nego je potvrda postojanja projekcije koja programira izbjegavanje međusobnog oružanog sraza „velikih“ koje se u javnosti percipira kao goleme protivnike.
Odjekivanje glasa koji prijeti proširivanjem kalifata, to jest panislamske sfere utjecaja i na Europski kontinent, znači kako smo sve smo izloženiji geopolitičkim ključanjima. Mir drijema.
No, postoji i Božja geopolitika, njeno je Kraljevstvo i zemaljsko, i nebesko i svemirsko. Božja geopolitika nema svoje interesne sfere, ona obuhvaća sve.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
21. studenog 2015.{jathumbnail off}