Grobovi i zavičaji najglasnije govore za blagdan Svih svetih kojeg katolici tradicionalno slave 1. studenog i na Dušni dan kojeg se obilježava 2. studenog. U ta dva dana živi masovno obilaze groblja i uređuju počivališta mrtvih.
Piše: Pejo Gašparević
Posjećivanjem grobova, živi zapošljavaju svoja sjećanja na umrle im drage osobe. Dolaskom na grobove oživljavamo naše umrle, njihovi likovi tada lebde pred našim očima. Dok stojimo na grobu u našoj memoriji zatreperi lice umrlog, odjekuju riječi koje je izgovarao dok je boravio s nama u ovozemaljskom životu. Grobovi su mostovi koji povezuju žive i mrtve, dovode ih u ponovni međusobni doticaj.
Grobovi premošćuju tugu živih za onima koji su u vječnom počivalištu. U grobovima su oni koji su se oslobodili ovozemaljskog obličja (oblika), ali su ostali nastanjeni u našim srcima. Mrtvi žive u nama. Tjelesnom smrću ne prestaje život duše, ona se tada razbistruje bistrinom Svemogućega i usidruje u vječnu Božju luku.
Raspadljivo tijelo umrlog
nepomično je i zarobljeno u grobu, a moć duše je neukrotiva i nepropadajuća. Ovozemaljskom smrću tijela ne ugrožava se život duše, ona posjeduje slobodu kretanja i posjećuje žive. Duši za putovanje nije potrebno prijevozno sredstvo u obliku tijela, Svevišnji određuje smjerove i načine njezina kretanja. Duše mrtvih pročišćavaju zagađenosti u živima.
Dok živa osoba u tišini pored groba moli za dušu pokojnika i prebire uspomene na njega, to je istodobno i snažan čin kontemplacije živoga, plovidbe po predjelima vlastite unutrašnjosti s mogućnošću uklanjanja nataležnog mulja koji onečišćuje srce živućeg. Hodočašća grobovima su traženja Božje pomoći za duše umrlih ali istodobno i ponizna sudjelovanja živih u vlastitom preporodu. Posjete grobovima obnavljaju snagu dobrote i čine nas boljim ljudima.
Blagdan Svih svetih i Dušni dan su ujedno i pozivnica raseljenima, ratom ili drugim nevoljama prognanima - za pohode u rodne zavičaje u spomen na mrtve. Ništa nije tako neizbježno kao rodni zavičaj, on se nalazi u onomu tko u njemu živi, u onome tko je iz njega protjeran, u onome tko je iz njega otišao trbuhom za kruhom. Zapravo, ustvrdimo li da je zavičaj ondje gdje si rođen-to je točno. Ustvrdimo li da je rodni zavičaj ondje gdje živimo, nećemo reći neistinu.
Ustvrdimo li da je rodni zavičaj ondje gdje radimo, također nećemo reći laž. Ustvrdimo li da je rodni zavičaj ondje gdje putujemo, kazat ćemo istinu. Ustvrdimo li da je zavičaj radostan ako smo i mi takvi, to će biti ipravna informacija. Ustvrdimo li da je zavičaj tužan ako smo i mi takvi, to neće biti netočna informacija.
Ustvrdimo li da je rodni zavičaj ondje gdje umiremo, priopćit ćemo točnu vijest jer rodni zavičaj nosimo i na onaj svijet. Rodni zavičaj je naša trajna prtljanga koja nas slijedi gdje god se n alazimo, i sjena koja nas prati svugdje i u svemu. U trenutku kad se rodimo, zavičaj počinje neprestano prebivati u nama, tada stječemo neotuđivo pravo da ga trajno posjedujemo ma gdje god fizički boravili. Rodni zavičaj je neuništiva sila koja nas prati od rođenja do ovozemaljske smrti – i nakon nje.
Ako je, primjerice, netko rođen u Posavini, a umro u Njemačkoj – to ne može izbrisati činjicu njegova rođenja u Posavini.
Rodni zavičaj nije samo zemljopisni pojam, nego je to i stvar srca. Zemljopis srca otporan je na ratnu agresiju, rat me može fizički pomaknuti iz zavičaja ali ne može niti za milimetar pomjeriti zavičaj iz mene. Geopolitika srca posjeduje svoju vojsku, svoje obrambene snage koje onemogućavaju progon rodnog zavičaja iz našeg bića. Dokle god smo zahvaćeni ljubavlju prema zavičaju, on je nerazoriva tvrđava.
Pejo Gašparević
30. listopada. 2013.