Kakve posljedice može proizvesti izručenje Njemačkoj Josipa Perkovića kojeg se sumnjiči da je kao jedan od Udbaških čelnika bio umiješan u ubojstvo 1983. godine na njemačkom tlu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića?
Piše: Pejo Gašparević
Odgovor na takvo pitanje je višeslojan. Čini se kako nije pretjerano reći da je odlazak Perkovića na sudski proces u Njemačku, unatoč ne malim zaprekama takvom raspletu koje su od strane lijevog političkog i medijskog miljea stvarane u Hrvatskoj, znak geopolitičkog trijumfa Njemačke koja je uporno tražila njegovo izručenje.
Očito je kako Njemačka kao najjača gospodarska sila u anikomunističkoj Europskoj uniji nije željela sebi dopustiti luksuz da joj se iz Hrvatske kao najmlađe članice Europske unije spriječi izručenje jednog od (naj)važnijih bossova komuminističke tajne policije bivše Jugoslavije koja je sijala smrt i po Njemačkoj likvidirajući desetke hrvatskih emigranata protivnika Titovog komunističkog režima.
Nastajanje Udbe, odnosno tajne policije Titove komunističke diktature, inspirirano je sovjetsko-ruskim tajnopolicijskim organizacijama predvođenih KGB-om. To znači da je Udba bila jedna od ponajvažnijih alatki za učvršćivanju sovjetsko-ruske interesne sfere na području bivše Jugoslavije nasuprot, kako su nas učili u komunističkom obrazovnom susatavu, mrskom i okupatorskom Zapadu.
Za vrijeme komunističke vlasti posebice je ambicozno širena propaganda o „Švabama“ kao neprijateljima. Takvom usmjeravanju svijesti „narodnih masa“ golem doprinos je dala kinematografija, državne jugokomunističke vlasti nisu štedjele novaca za snimanje mnoštva partizanskih filmova u kojima su „Švabe“ bile „zlo“ a partizani „cvijeće“.
No, 1989. godine srušen je Berlinski zid koji je na simboličnoj ravni označio poraz komunizma u Europi. Dogodio se civilzacijski paradoks: poražen je komunizam ali ne i komunjare koje su se preko noći „prešaltale“ u tobožnje demokrate te su se razmigoljili po političkim strankama, institucijama i medijima. Ovdje je nužna digresija, na jednu stranu treba svrstati bivše članove Saveza komunista koji nisu ukaljali obraz te su shvatli zablude, a na drugoj su strani oni koji su u duši ostali politički komunisti i jugoslaveni.
Komunjare i politički jugoslaveni su zamršene „biljke“. Među njima ima grlatih samoproglašenih demokrata iako o demokraciji ne znaju gotovo ništa. Također među njima ima onih koji su se dodvorili međunarodnoj zajednici hineći demokratičnost samo da bi kroz razne udruge iznudili novce iz međunarodnih fondova kojima se potiče razvoj demokracije.
Dakle, nedemokrati su postali proizvođači demokracije. Apsurno! Treba li se, onda, uopće čuditi što su društva u balkanskim zemljama pretežito zakržljala. Svoje mjesto u galeriji komunjara našli su i oni koji se skrivaju iza lažnih imena te po medijima siju neistine o neistomišljenicima samo da ih diskreditiraju.
Takve su komunjare u sukobu sa elementarnom političkom kulturom. I Udbaši su svoje rabote prikrivali konspirativnim imenima. Komunjare i udbaši su rak rana društava u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Prava domovina komunjara i udbaša je Sjeverna Koreja, gdje i dan-danas komunistički režim sa javne scene uklanja a nerijetko i likvidira nepodobne.
Evo i primjera za ilustraciju Udbaškog angažmana- u mojem rodnom mjestu (Domaljevcu) nakon drugog svjetskog rata jedan dobrodušni veseljak znao je u šali zapjevati pjesmu:“Volim leć' u raku nego nosit petokraku“.
Čuvši za tu narodnu pjesničku tvorevinu Udbaški su opslužitelji, to jest cinkeri, odmah izvjestili ondašnji Općinski SUP, a narodni pjesnik je postao predmet obrade ondašnje milicije. Nakon toga bilo mu je zabranjeno baviti se takvim pjesničkim stvaralaštom. U zavičaju mi još ima živih svjedoka koji sada glasnije no ranije prepričavaju sjećanja iz proljeća 1945. godine. Tada su, po njihovim svjedočenjima, Savom plutale gomile ljudskih leševa, mjestimično se širio jaki vonj. Bili su to nesretnici koje su partizani najprije zarobili u Burića štali u Garevcu ili na odžakom području, a zatim ih na krajnje morbidan način izvodili, strijeljali i bacali u rijeku Bosnu koja ih je nosila do uvira u Savu u Šamcu. Sava je tako u proljeće 1945. pretvorena u masovnu plivajuću grobnicu žrtava partizansko-komunističkih zločina o kojima se desetljećima nije smjelo zucnuti.
No, za razliku od zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije u kojima još nitko nije odgovarao za komunističke zločine, Njemačka je preozbiljna država da bi prešutjela likvidacije što ih je komunistička Udba aranžirala na njezinom tlu.
Izručenje Perkovića Njemačkoj i suđenje u toj zemlji iznimna je prilika da se u Hrvatskoj začne proces dekomunizacije, odnosno ubrzanog uklanjanja komunističkog mentaliteta.
Hrvatska kao članica EU-a i NATO-a pakta, više ne može biti mjesto u kojem će Udbaši i preparirani komunisti usmjeravati političke i društvene tokove.
Njemačka je bila među prvim zemljama koja je u prosincu 1991. godine objavila da priznaje osamostaljenje Hrvatske što je dalo poticaja i drugim državama svijeta za takav smjer. Njemačka je bila posljednja čiji je parlament u svibnju 2013. godine ratificirao Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.
Dakle, i u jednom i u drugom slučaju, na poseban je način bila (pre)važna uloga Njemačke u otrzanju Hrvatske iz ralja jugoslavenskog komunističkog okvira i njeno situiranje u zapadne strukture.
Suđenje Perkoviću u Njemačkoj na stanovit će način biti i suđenje Udbi kao derivatu sovjetsko-ruskog KGB-ovoskog proizvoda koji je bio protueuropski. A to nije samo politika, nego je i geopolitika.
Njemačka, kao vodeća europska gospodarska sila i na taj način pokazuje ambicije za jačanje svoje uloge u rješavanju poteškoća na tlu našeg kontinenta. Suđenje Perkoviću u Njemačkoj ujedno je i signal da bi prostor jugositočne Europe, posebice zemalja bivše Jugoslavije koje se još nije uključile u EU i NATO-pakt, mogao postati meta pojačanih njemačkih geopolitičkih preokupacija.
To je prostor u kojem, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, opada angažman Sjedinjenih Američkih Država te se traži novi moćni igrač. Velika Britanija i Francuska su tradicionalno upletene u zbivanja na Balkanu, ali, po mnogim mišljenjima, s naklonošću prema Srbiji.
No, i u slučaju Srbije nedavno se osjetila snaga Njemačke. Srbiji nije bio odobren početak pretpristupnih pregovora sa Europskom unijom sve dok ne normalizira svoje odnose s Kosovom. A upravo je Njemačka bila najupornija u zahtjevima Beogradu da konsolidira odnose s Prištinom, ili, uprotivnom, nema početka pregovora za ulazak u Europsku uniju.
Kao što u Hrvatskoj nisu bile uklonjene neizvjesnosti za ulazak u EU sve dok Njemački parlament nije ratificirao ugovor u pristupanju, tako je i 21. siječanj 2014. Srbija počela svoje pretpristupne pregovore sa EU-om ali tek nakon udovoljavanja njemačkim nepopustljivim zahtjevima za normaliziranje odnosa sa Kosovom.
A kako se zove takav angažman? Točan je odgovor- geopolitički.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
25. siječnja 2014.