Berlinska Konferencija o zapadnom Balkanu, kojoj je domaćin bila kancelarka Angela Merkel, udarila je novi putokaz zemljama ove regije u smjeru europskih inetgracija s prepoznatljivim geopolitičkim rukopisom Njemačke.
Piše: Pejo Gašparević
Šefovi vlada, minsitri vanjskih poslova te ministri gospodarstva BiH, Srbije, Kosova, Crne Gore, Makedonije, Albanije, Hrvatske i Slovenije, te predstavnici Europske unije, Austrije i Francuske na zapadnobalkanskom summitu 28. kolovoza ove godine u Berlinu, pod suptilnom dirigentskom palicom kancelarke Merkel, dobili su „domaće zadaće“ da se u iduće četiri godine ambicioznije trasira putanja Balkana u Europsku uniju.
Iščitavanje završne izjave predsjedništva Konferencije o zapadnom Balkanu pruža informaciju da je Berlinski skup bio kombinacija političkih i gospodarskih stremljenja ali s primjetnim davanjem prednosti rješavanju političkog spektra poteškoća.
Takva ocjena temelji se i na činjenici da je već u prvoj rečenici završne izjave zadominirala politika te se u njoj navodi: „Suglasni smo da današnja konferencija treba dati poticaj periodu od četiri godine u koje ćemo zajedno ulagati pojačane napore oko daljnjeg konkretnog napretka u procesu reformi, rješavanju otvorenih bilateralnih i nacionalnih pitanja te pomirbi unutar i između društava u regiji“.
Ova se rečenica, bez pretjerivanja, može smatrati i političkim programom minule Konferencije o zapadnom Balkanu jer se njome najavljuju „pojačani napori“ u procesu reformi, rješavanju otvorenih bilateralnih i nacioalnih pitanja te pomirbi između društava u regiji.
U ovu rečenicu, načelno govoreći, stali su svi gorući politički problemi Balkana za koje se najavljuju „pojačani napori“ u njihovu rješavanju. No, iz vizure prilika u Bosni i Hercegovini čini se potrebnim usredotočiti se na dio rečenice u kojem se govori o pojačanim naporima u rješavanju otvorenih „i nacionalnih pitanja“.
Jasno je da se u podtekstu diplomatski sročene rečenice formulacijom o naporima u rješavanju „i nacionalnih pitanja“ cilja na stanje u BiH gdje nisu rješena nacionalna pitanja, preciznije rečeno gdje su Hrvati bačeni u posve neravnopravnu poziciju u odnosu na Bošnjake koji im u Federaciji BiH nameću vlast i političare za koje Hrvati nisu većinom glasovali, i Srbe koji imaju entitet Republiku Srpsku na 49 posto teritorija BiH.
Informacije govore kako se njemačka diplomacija „u tišini“ zanimala za moguće modele ustoličavanja institucionalne ravnopravnosti Hrvatskog naroda u BiH.
Činjenica da je rješavanje „i nacionalnih pitanja“ uvršteno u prvu rečenicu završne izjave Konferencije o zapadnom Balkanu govori da su nerješena nacionalna pitanja, u konkretnom slučaju Hrvata u BiH, dignuta visoko na ljestvici prioroteta berlinskog summita pod ravnanjem kancelarke Merkel.
Drukčije rečeno, Hrvati u BiH se imaju razloga nadati da bi u nadolazećem četvorogodišnjem razdoblju, kojeg je projicirala Konferencija o zapadnom Balkanu, trebala biti oblikovana njihova institucionalna zaštita. No takva nadanja, otvorenije govoreći, zahtijevaju od hrvatskih političkih čelnika u BiH uklanjanje međusobnih netrpeljivosti i nesuglasja o sudbonosnim stvarima za opstanak Hrvata u BiH.
Najprije treba eliminirati razarajuću unutarnacionalnu podjelu među Hrvatima u BiH na „političke hercegovce“ i „političke bosance“. Umjesto takvog rascjepa, kojeg katkad forsiraju persone ili grupacije koje ne vode (dovoljno) računa o cjelovitoj slici Hrvata u BiH i koji limitira njihovu snagu, treba afirmirati pojam „političkih Hrvata u BiH“.
S druge strane zacrtavanje rješavanja „i nacionalnih pitanja“ ujedno je i poruka Bošnjačkim i RS-ovskim elitama o potrebi smekšavanja svojih maksimalističkih stajališta koji vode u trajniju podjelu BiH na dva djela – Republiku Srpsku i bošnjačku Federaciju BiH, a to bi u konačnici značilo i eliminaciju Bosne i Hercegovine. Rješavanje „i nacionalnih pitanja“, zapravo je pojas za spašavanje Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu valja shvatiti i poruku iz završne izjave kojom se zagovara „obnavljanje reformskog procesa u Bosni i Hercegovini“.
Političke, diplomatske i geopolitičke ambicije Njemačke očituju se u sljedećim odrednicama završne izjave: „Njemačka savezna vlada izričito naglašava svoju opredjeljenost u vezi s europskom perspektivom država zapadnog Balkana. Sve države zapadnog Balkana imat će mogućnost pristupa Europskoj uniji ako ispune preduvjete pristupanja. Njemačka je svjesna svoje odgovornosti za mirnu, stabilnu, demokratsku i na vladavini prava utemeljenu budućnost zapadnog Balkana te će poduprijeti regiju na putu prema takvoj budućnosti“.
Raščlambom ovako uobličenog stajališta prepoznaje se (ne)izravne poruke kako Balkan ne može biti poprište nikavog obnavljanja ruske interesne sfere, nikakvog usidravanja turske interesne sfere, niti ikakvog sijanja sjemena kalifata.
Nasuprot takvim, katkad otvorenim a katkad pritajenim težnjama, Njemačka savezna vlada „izričito naglašava“ svoju opredjeljenost u vezi „s europskom perspektivom država zapadnog Balkana“. U ovom razmatranju valja naglasiti da europska perspektiva zemalja zapadnog Balkana nije poklon kojeg se uzima preko noći nego, kako se to navodi u završnoj izjavi, ulazak u Europsku uniju je moguć „ako se ispune preduvjeti pristupanja“.
Nužno je iz ovakvog zagovaranja ispunjavanja „preduvjeta pristupanja“ Europskoj uniji shvatiti kako su europski preduvjeti na suprotnoj strani ruskim, turskim ili kalifatskim pretenzijama prema Balkanu.
Briga službenog Berlina za stanje na Balkanu pojačana je i navodom u završnoj izjavi u kojem se ističe kako je „Njemačka svjesna svoje dogovornosti za mirnu, stabilnu, demokratsku i na vladavini prava utemeljenu budućnost zapadnog Balkana“.
Dubljim poniranjem u sadržaj ove poruke nazire se Njemački zahvat geopolitičkog skrbništva nad Balkanom i za mir u tom trusnom dijelu Europe i svijeta.
Balkanom su u posljednjih pet i pol stoljeća gazdovala Tursko-osmanlijska, Austro-ugarska, Sovjetsko-komunistička-jugoslavenska carstva i nijedno od njih nije usjelo preobraziti ga u područje trajnijeg mira jer je zanemarivana ravnopravnost. Njemačko-europsko carstvo nad Balkanom ima šansi prevladati povijesne hendikepe tog prostora samo ako se na njemu uspostavi stvarna, a ne deklarativna, nacionalna i građanska ravnopravnost.
Neravnopravnost je laboratorij za proizvodnju virusa koji razaraju suživot.
Pejo Gašparević
29. kolovoza 2014.