24
Fri, Jan

Pejo Gašparević
Typography

Fizičko uklanjanje biste Josipa Broza Tita iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčaku može se smatrati početkom odumiranja titoizma kao derivata prošlosti.

titova bista

Piše: Pejo Gašparević

Titova fizička smrt od prije trideset i pet godina nije u ropotarnicu povijesti bacila mentalitet njegova komunističkog režima, nego se taj mentalitet poput gliste regenerirao i na neprimjetan način uvukao u mnoge  pore društva i medija prijeteći micanjem sa političko-medijske pozornice svega što nacionalno diše.  

Novoizabrana hrvatska predsjednica je presjekla takav razvoj događaja poručivši više puta nedvosmisleno:“Tito je bio diktator“. Posve je logično da spomenicima diktatora nije mjesto u državnim institucijama, te je Titova bista sa Pantovčaka preseljenja u njegov rodni Kumrovec na upravljanje Muzejima Hrvatskog zagorja.  

Ljubitelji čovjekoljublja, humanosti i pravičnosti, u koje se i osobno ponizno svrstavam, imaju razloga biti zadovoljni uklanjanjem Titove biste s Pantovčaka.

Hrvatski intelektualac Ivo Banac je, pozdravljajući postupak hrvatske predsjednice, poručio ljubiteljima Titova lika i djela  kako se „ne može biti borac za demokraciju i istodobno veličati Tita koji predstavlja diskreditaciju demokracije“.   

Tomislav Sunić naglašava kako se „titoizam mora nemilosrdno iskorijeniti“, te da su „nazivi ulica i trgova po Titu uvreda“. Titoljupci su se, pak, s druge strane uskukali te ističu kako o Titu treba raspravljati.

Zagovornici takve škole mišljenja (ne)namjerno propuštaju primijetiti kako je rasprava o Titu i njegovom komunističkom režimu već poodmakla ali da su etablirani mediji godinama prikrivali otkrića nepobitnih  činjenica o zloćudnoj naravi Titove vlasti.  

Dokle god su mainstream mediji izbjegavali priču o zločinima Titova komunističko-udbaškog režima, titoljupci su se mogli osjećati komforno.   

Idila titoljubaca uzdrmana prošlogodišnjim početkom suđenja u Muinchenu dvojici čelnika Titove Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću koje  se tereti za ubojstvo Stjepana Đurekovića. To suđenje već mjesecima na svjetlo dana izručuje mnoštvo činjenica o desetljećima prikrivanim zločinima kreiranim u tijelima komunističke vlasti kojima je šefovao  Tito.

Micanje Titove biste s Pantovčaka, čini se, zatekao je nespremne titoljupce koji ne shvaćaju da je titoizam relikt prošlosti s ograničenim rokom trajanja.

Sve što je Tito predstavljao doživjelo je povijesne poraze. Berlinski zid koji je simbolizirao hladnoratovsko  otuđivanje iz horizonta Zapada jugoistočne Europe a u kojoj je stolovala i Titova komunistička vladavina, srušen je 1989. godine.

Uslijedilo je urušavanje komunističkog carstva i raspadi komunističkih tvorevina Titove Jugoslavije (SFRJ), te Sovjetskog Saveza (SSSR) i Čehoslovačke.

Pokret Nesvrstanih, u kojem je Tito igrao važnu ulogu, postao je svrstani antizapadni pokret koji iščezava u novim globalnim geopolitčkim okolnostima.

Zanemarujući tako krupne povijesne obrate, koji su se dogodili u posljednjih četvrt stoljeća, titoljupci sami sebe pretvaraju u proizvođače političkog provincijalizma.

Titoisti su raspoređeni i u BiH pretežito u onom političko-medijskom miljeu koji se naziva ljevičarskim. Oni su metafora geopolitičke zapuštenosti.

Ne može se istodobno biti zagovaratelj euroatlanskih integracija, kao što to čine „ljevičari“, i veličati titoizam koji je bio suprotnost euroatlantizmu.

U BiH treba razvijati i ljevičarsku opciju koja će promicati nacionalnu i građansku ravnopravnost a ne oslanjati se na titoizam koji nema sluha za nacionalne posebnosti. Njegovati u BiH, makar i pritajeno, titoizam znači konfrontirati se sa potrebom uspostave nacionalne jednakopravnosti.

Titoizam je u BiH alat unitarista koji pod maskom „bosanstva“ zamagljuje višenacionalnu slojevitost BiH. Predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić nedavno je rekao: „Ne trebamo (u BiH) varati jedni druge... Budi što god hoćeš, samo ne smiješ biti manje vrijedan zbog toga“.  To je ispravna retorika koja  zvuči korektno.

No, paradoks je u tomu što je izgovara političar koji je sudjelovao u gaženju takvog principa. Dva je mandata bio član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda bez da je dobio većinsku glasačku potporu tog naroda. Za vrijeme članstva u SDP - u BiH sudjelovao je i u „platformaškom“ varanju većinske glasačke volje Hrvata.  Zapravo, bio je dio političkih driblinga koji su učinili „manje vrijednim“ cijeli jedan konstitutivni narod,  a sada govori kako ne trebamo varati jedni druge i da se može biti što god hoćeš ali zbog toga „ne smiješ biti manje vrijedan“.  

Nije li ovo primjer (samo)zavaravanja u titoistčkoj maniri?  
Još postoje mozgovi u kojima stanuju „berlinski zidovi“. Uklanjanjem Titove biste iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku zaustavljena je proizvodnja zaborava.

Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević.
21. ožujka 2015.{jathumbnail off}