Najava Pape Benedikta XVI. o svojem odreknuću od papinske službe znak je dramatičnosti epohe u kojoj živimo. Poniranje u dublji smisao Papinog obrazloženja njegovog odmaknuća iz stolice Svetog Petra pruža informacije kako se radi o golemom, prije svega duhovnom, ali i intelektualnom i ljudskom naporu za takav postupak kakav u Vatikanu nije zabilježen šest stoljeća.
Piše: Pejo Gašparević
Njegovo odstupanje s papinske službe ujedno je i pokazatelj dubine stanja uznemirenosti u koje je dospjelo naše doba.
Pređimo na kratku analitičku inventuru papinog objašnjenja.
„Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu“, istaknuo je Papa Benedikt XVI. u odlasku. Navodeći kako se „više put preispitao pred Bogom“ nakon čega je došao do uvjerenja da viže ne može „na prikladan način“ obavljati papinsku službu, Papa Benedikt XVI. svjedoči svoju podvrgnutost Božjoj volji i ujedno sugerira da je njegov odlazak dio plana Božjega, to jest Gospodina Svevišnjega.
„Veoma sam svjestan da se tu službu (papinsku op.a.), zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom Svetog Petra i najvještenje evnađelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu službu“, naglašava odlazeći Papa Benedikt XVI.
Vidljivo je kako odlazeći Papa upire prstom da nam je današnjica izložena „brzim promjenama“ čime on, zapravo, uočava da je jedan od ključnih znakova našeg doba brzina promjena te da je vjera potresana „veoma važnim pitanjima“ a da se on u takvim okolnostima ne osjeća sposoban „dobro vršiti povjerenu službu“ jer mu se smanjila „tjelesna i duševna snaga. Prepoznavanje znakova vremena u srži je vatikanske diplomacije. Priznati vlastitu nesposobnost je duboko kršćanski čin, ali u ovom slučaju radi se i o nečem mnogo krupnijem. Papa u ostavci, zapravo, takvim objašnjenjem implicira kako su se u našu epohu usidrile dramatične neizvjesnosti. Čovječanstvo je posrnulo, vjetrovi nestalnosti pušu s različitih strana, kršćanstvu treba osvježenje.
„Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika Svetog Petra, koju su mi 19. Travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će 28. Veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog Pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje pogreške“, rekao je odlazeći Papa.
Dakle, ponizno se odričući „službe Rimskog biskupa, nasljednika Svetog Petra“, Benedikt XVI. istodobno mobilizira vatikansko-crkvenu hijerarhiju da se sazove konklava za izbor novog Pape. Provejava poruka da se s izborom novog Pape ne treba odugovlačiti nego je to nužno obaviti što je moguće prije jer izloženi smo „brzim promjenama“ i potresani „veoma važnim pitanjima za život vjere“.
“Povjerimo, sada, svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista i izazovimo svetu Majku Mariju da svom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kardinalima u izboru novog Pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju”, navodi Papa Benedikt XVI. na kraju svojeg obrazloženja odstupanja s papinske dužnosti. Ovakvim zaključkom on kršćnastvo i ubuduće čvrsto usidrava u Kristovu luku. Kardinal Joseph Ratzinger, ex Papa Benedikt XVI., kršćanstvo bezuvjetno situira u doktirnu Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”. A Kempenac je, između ostalog, poručio kao “ne birajući osobe, Bog nam govori o različitim stvarima”.
Obrazloženjem „odreknuća od papinske službe“ Papa Benedikt XVI. se još jednom legitimirao kao veliki teolog i intelektualac najvišeg profila svjestan oboljelosti epohe kojoj treba „hitna pomoć“. Drukčije rečeno, nije najšokantnija ostavka Pape Benedikta XVI., nego su još šokantnije poteškoće s kojima se suočava naše doba zaraženo virusom relativizma i razduhovljenosti.
Čovječanstvo gladuje za svobuhvatnom šok terapijom. Ako je Papa Ivan Pavao II. bio „veliki Papa“, a Benedikt XVI. „veliki teolog“, onda se ima razloga očekivati od novog Pape da bude „veliki reformator“.
Pejo Gašparević
12. veljače 2013.