Proglašenje svetima pape Ivana Pavla II. i pape Ivana XXIII. može se uvrstiti među najupečatljivije događaje u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva. Nikada se ranije nije dogodilo da se istodobno dvojicu papa proglašava svetima i da takvom neponovljivom trenutku nazoče dvojica živućih papa (Franjo i njegov prethodnik Benedikt XVI.) kao što je to bio slučaj na rimskom Trgu svetoga Petra 27. travnja Gospodnje 2014. godine.
Piše: Pejo Gašparević
Nikada se ranije nije dogodilo da se istodobno dvojicu papa proglašava svetima i da takvom neponovljivom trenutku nazoče dvojica živućih papa (Franjo i njegov prethodnik Benedikt XVI.) kao što je to bio slučaj na rimskom Trgu svetoga Petra 27. travnja Gospodnje 2014. godine.
„Proglašavam svetima blaženoga Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., pribrajamo ih popisu svetih i određujemo da se u cijeloj Crkvi mogu pobožno štovati kao sveci“, rekao je papa Franjo. Dok su se te riječi pape Farnje razlijevale poredovanjem medija diljem kugle zemaljske naviralo pitanje- kako bi izgledao svijet, preciznije 20. stoljeće, da nije bilo ove dvojice papa, a sada svetaca?
U poniznoj potrazi odgovora na takav upit približit ćemo se istini ako kažemo da bi bez ove dvojice Papa po svoj prilici još uvijek stenjali pod čizmom neljudskog komunizma a vjerojatno bi nas prožderala i neman atomskog rata.
U poniznoj potrazi odgovora na takav upit približit ćemo se istini ako kažemo da bi bez ove dvojice Papa po svoj prilici još uvijek stenjali pod čizmom neljudskog komunizma a vjerojatno bi nas prožderala i neman atomskog rata.
U gotovo 27 godišnjem trajanju njegova pontifitaka (1978.-2005.) papa Ivan Pavao II. je odigrao gigantsku ulogu u oslobađanju od komunizma koji je, inspiriran marxističkom ideologijom, negirao Boga i želio zatrti vjeru u Boga. Osobno mi se u trajno sjećanje usjeklo izvješćivanje o posjeti pape Ivana Pavla II. Splitu 1998. godine, što mi je, bez konkurencije, najdraži novinarski zadatak kojeg sam ikad imao ili ću ga imati. Zbog sigurnosnih mjera bio sam među rijetkima kojima je omogućen ulazak u splitsku zračnu luku Resnik 4. listopada na večer pri ispraćaju pape Ivana Pavla II. Stojim na metar udaljenosti od pape Ivana Pavla II., on nagrižen godinama već pogrbljen ali unatoč tomu izgledao mi je čudesno stasito, nesalomljivo. Tih nekoliko minuta prije ulaska pape Ivana Pavla II. u zrakoplov Croatia airlinesa, kojim je otputovao u Rim, meni se po glavi motala samo jedna misao: „Ovo je čovjek koji je mijenjao tijek povijesti“. Gotovo nema dana a da mi ta slika ispraćaja pape Ivana Pavla II. u splitskoj zračnoj luci ne zatreperi pred očima i da mi u glavi ne odzvanja misao:“Ovo je čovjek koji je mijenjao tijek povijesti“.
U pedesetogodišnjem trajanju pontifitaka (1958.-1963.) pape Ivan XXIII. svijet se suočio s opasnošću izbijanja trećeg svjetskog rata u kojem bi se tada dvije vodeće svjetske sile Sjedinjene Američke Države (SAD) i Sovjetski Savez (SSSR) međusobno „častile“ nuklearnim oružjem, odnosno atomskim projektilima koji bi svojom razornošću vjerojatno poderali cijelu nam planetu Zemlju. U tzv. „Kubanskoj krizi“ koja je izbila u listopadu 1962. godine Sovjeti (Rusi) su pokušali brodovima na Kubu dovesti i postaviti nuklearne rakete kojima bi mogli pogađati ciljeve na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Amerikanci su to shvatili kao ambiciju SSSR-a da uz pomoć atomskog oružja instalira komunizam u Južnoj i Srednjoj Americi. Zaprijetio je atomski ratni okršaj kakav svijet nije nikada vidio, ali tada se za riječ javlja papa Ivan XXIII. i posredstvom Radio Vatikana poziva na obuzdavanje od prijetećeg atomskog sraza. Tom prigodom papa Ivan XXIII. je uime cijelog svijeta rekao:“Mir! Mir! Danas obnavljamo ovu svečanu molbu. Zaklinjemo sve upravitelje da se ne ogluše o ovaj krik čovječanstva. Neka učine sve što je u njihovoj moći da se učuva svjetski mir. Tako će svijetu uskratiti užas rata, čije se užasne posljedice ne mogu predvidjeti“.
Ove jednostavne a tako vapijuće riječi pape Ivana XXIII. dodirnule su uši najmoćnijih. Nakon toga Sovjeti popuštaju, njihovi brodovi koji su sa nukelarnim raketama bili svega nekoliko desetaka kilometara nadomak američke obale i bili se zaputili prema Kubi da ih ondje postave, odustaju od tog plana, vraćaju se u SSSR. Svijet, koji je tada bio na ivici možda i uništenja, odahnuo je. Papa Ivan XXIII. je objašnjavajući svoj poziv Amerikancima i Sovjetima (Rusima) da ne započinju avanturu atomskog rata, isticao kako mir u svijetu „započinje u ljudskom srcu“. To znači da svaki čovjek na kugli zemaljskoj ima priliku sudjelovati u oblikovanju svjetskog mira. Narav svijeta je u našim srcima, što su ta srca naseljenija plemenitošću to je svijet bolji. Ljudsko srce je alatka za popravljanje kvarova čovječanstva. Čovjek zgrčena srca ne može imati mira niti ga je u stanju proizvoditi.
Papi Ivanu XXIII., sada svecu, ubraja se u nezaobilaznu zaslugu i pokretanje Drugog vatikanskog koncila koji je trajao od 1962. do 1965. godine, a koji je, po mišljenjima mnogih vatikanologa, udahnuo povijesnu svježinu Crkvi. Objavljujući svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila papa Ivan XXIII. je rekao: „Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra“. Zauzimajući se sa osuvremenjenje, odnosno posadašnjenje Crkve, papa XXIII. je sve kršćane pozvao riječima:“Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli“.
Papu Ivana XXIII. je pratio glas „dobrog pape“. Ta dobrota na poseban je način zablistala u njegovim riječima nekoliko dana prije no što su liječnici 31. svibnja 1963. godine potvrdili da je umro. „Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me Bog neće odbiti u svojoj milosti“, rekao je suradnicima tada papa Ivan XXIII., sada svetac.
Papa Ivan Pavao II., pak, bio je „papa putnik“. Statistike govore da je on za vrijeme svojeg pontifikata na 103 putovanja posjetio 131 zemlju i 850 gradova te pozdravljao vjernike na 60-ak jezika. Tri puta je posjetio Hrvatsku (1994., 1998. I 2003) a dva puta Bosnu i Hercegovinu (1997. i 2003.). Više je puta tijekom rata u BiH i Hrvatskoj pozivao na mir, a u bazilici sv. Petra 22. siječnja 1994. predvodio je misu za mir na Balkanu. Papa Ivan Pavao je preživio atentat u svibnju 1981. kada je u njega iz neposredne blizine iz pištolja pucao Turčin Mehmet Ali Agca, kojem je Papa oprostio i 1983. godine posjetio ga u zatvoru. Povjesnim se smatra okupljanje pape Ivana Pavla II. predstavnika svih religija na molitvu u Asizu 1987. godine. Toliko predstavnika različitih religija na jednom se mjestu nikada nije okupilo kao što je to bio slučaj u Asizu.Papa Ivan Pavao II. se zauzimao za jedinstvo kršćana, poticao međureligijski dijalog i prvi je Papa koji je ušao u džamiju ( u Siriji 2001.) i sinagogu (u Rimu 1986.).
Papa Ivan Pavao II. i papa Ivan XXIII. bili su nazustavljivi širitelji dobrote. Oni su najčišće srce svijeta. Proglašavanjem svetima pape Ivana Pavla II. i pape Ivana XXIII. obnavljaju se zalihe kršćanske energije.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
27. travnja 2014.