PAVO BARIŠIĆ: U ZAVIČAJU STVARI IZGLEDAJU DRAŽESNO I MILO

U zavičaju stvari izgledaju dražesno i milo jer ih biće na početku životnoga puta vidi i razaznaje u okruženju osoba koje joj tepaju i uče govoriti ili moliti s ljubavlju i toplinom, poučavaju u čitanju i računanju, ustrajno i s razumijevanjem uvode u otajstva raznih znanja i umijeća, pomažu u prosudbama i razlučivanju dobra od zla u svijetu. "

Evo i sadržaja spomenutog dijela predavanja:

ZAVIČAJ I IDENTITET

Autor: Pavo Barišić
Nasuprot takvim znakovima izgubljenosti u svijetu valja se vratiti onom mjestu odakle čovjek potječe. Za otkrivanje smisla jedna orijentacija u potrazi za izgubljenim identitetom može biti ono mjesto koje čovjeka prvo povezuje s određenim prostorom na zemlji, kraj odakle je potekao, gdje se rodio, ozračje koje ga prirodno određuje. S razlogom su zato od romantike prije više od dva stoljeća, koja je i danas moderna, zaredali razni oblici traženja zavičajnosti u umjetnosti.

Zavičaj je onaj dio svijeta u kojemu se ljudi osjećaju ispunjeni uzvišenim osjećajima povjerenja, iskrenosti i povezanosti s bližnjima. Jedinstven je i nezamjenljiv za svaku osobu krajolik u kojemu ugleda svjetlost dana i doživi tminu noći, pri blještavim zrakama sunca upoznaje mila lica koja ju bodre, tješe, hrane, poje, pomažu uspraviti se na vlastite noge i hodati svijetom. U zavičaju stvari izgledaju dražesno i milo jer ih biće na početku životnoga puta vidi i razaznaje u okruženju osoba koje joj tepaju i uče govoriti ili moliti s ljubavlju i toplinom, poučavaju u čitanju i računanju, ustrajno i s razumijevanjem uvode u otajstva raznih znanja i umijeća, pomažu u prosudbama i razlučivanju dobra od zla u svijetu.

U tom je značenju zavičaj ono prvotno obitavalište i utočište koje u pravilu uzburka živahne uspomene, dirne čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj navlastitosti, potakne titraj najtananijih žica u nutrini bića. Ljubav prema rodnom kraju traje stoga s većim ili manjim intenzitetom cijeloga života. Ali se ta ljubav, praćena često sjetom i nostalgijom, obično pojačava prema kraju životnoga puta. Što se više zatvara egzistencijalni krug i kako se bliži poravnanje računa za ovozemaljska djela, raste i potreba za produbljenijim uvidom i povratkom na izvore i početke.

Gubitak zavičaja i nestajanje onoga horizonta u kojemu se čovjek mistično osjeća povezanim s krajem u kojemu je rođen, kao kakvom nevidljivom pupčanom vrpcom, izaziva tugu i bol. Ostati bez zavičaja znači izgubiti dio najunutrašnjijega bića. Zato filozof i pjesnik Friedrich Nietzsche s uzvišenim patosom opominje: „Jao onome tko nema zavičaja!“

A sve veća pustinja i sumrak zavičaja neminovan su usud modernoga čovjeka koji u prosvjetiteljskom žaru i nastojanju za stalnim napretkom razara i pustoši ono što mu je blisko i majčinski ga okružuje. Čak mu se to ponekad, posve neopravdano, pričini kao nešto 'mračno' i 'zaostalo' u odnosu na progres svakodnevice i očekivanja svijetle budućnosti. Tako danas sve više u potrazi za kruhom i poslom napušta naselja i poznate krajeve u kojima se osobe poznaju i pozdravljaju, odlazeći u nepregledne megalopolise gdje susreće uglavnom strance i neznance, gdje postaje statistička brojka u neizmjernom mnoštvu.

No ima i tragedija u kojima zavičaj doslovce biva razoren i opustošen; ljudi stradavaju i bivaju raseljeni, domovi se ruše i sravnjuju sa zemljom. Takva je tragedija pogodila rodni kraj Zorice Krajinović-Marinić, autorice nostalgične i nadasve tužne, ali ujedno i poučne životne priče. Njezina draga i srcu prirasla Bosanska Posavina razrušena je i spaljena u ratnom vihoru prouzročenom raspadom Jugoslavije. Njoj srodni i nedužni ljudi trpjeli su, stradali i prognani sa svojih stoljetnih ognjišta u besmislenom kovitlacu agresije na njihov zavičaj. Njihove duše lebde iznad obzora mističnoga obitavališta i prizivaju uspomene koje je opisala u potresnim slikama bliskih osoba.
Autorica je pripovijedanje projicirala u lik i životnu ispovijest svoje majke Anđele. Na njezinoj priči o vlastitoj sudbini i genealogiji obitelji zrcali se kroz jedno stoljeće povijest sela - Vrela Donjih. Ujedno je to i opis stradanja cijeloga kraja; mnoštvo je sličnih obiteljskih sudbina sažeto u koricama njezine knjige.

Posebnost je navedene posavske priče što je opisana iz ženske perspektive. Tako se na osobit način iznosi na vidjelo mnoštvo običaja i djelatnosti što su ih obavljale žene, svjedočeći narodnu izreku u tom kraju kako upravo one čine stožer kuće koji drži tri njezina kuta. Ne samo što su rađale i odgajale djecu, prele i tkale, prale i obrađivale zemlju, nego su i Anđela i njezina majka Zora, kao i mnoge druge prije njih, doslovce gradile i uređivale svoje domove. Premda sredina slovi tradicionalno kao patrijarhalna, ova priča rasvjetljuje pravu ulogu i značenje žene u posavskom okružju koji je u svakom ratu iznimno prorjeđivao muški udjel pučanstva. Žene su stoga prečesto morale preuzimati i njihovu ulogu, i u kući i u polju.

Unatoč golemim životnim patnjama, prevrtljivom usudu i nepravednom izgnanstvu, glavna junakinja ne očajava i ne posustaje. Oličenje je otpornosti posavskoga kraja. Kao i mnogi naraštaji prije nje, koji su višekratno podizali svoje razrušene domove, zajedno sa sinom obnavlja svoju srušenu kuću, šireći oko sebe vedrinu i vjeru u život. Nesalomivom životnom snagom podsjeća na bambusovo deblo koje raste u nebeske visine; pod naletima oluja i vjetrova može se poviti duboko prema zemlji, ali se ne dade lako prelomiti.

U tom duhu zavičaj se otvara i svima nama kao prikladno mjesto na kojemu se može pronaći identitet i pomoći u traženju smisla i svrhe opstanka u svijetu.

Za Posavinu.org priredio: Pejo Gašparević