Je li na pomolu buđenje gepolitičkog sagledavanja sudbine Hrvata i u Bosni i Hercegovini i snažnija zaštita od nastavka njihova daljnjeg rasturanja kao jednog od tri ravnopravna naroda?
Piše: Pejo Gašparević
Takvo pitanje golica, posebice nakon što briokratizirani politički Zagreb opsjednut ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, koja bi se trebala upriličiti ovog ljeta, već godinama, blago rečeno, zanamaruje očigledno obespravljivanje hravskog naroda u BiH.
Nedostatak bilo kakvog suvislijeg geopolitčkog i geostrateškog držanja političke klase u Hrvatskoj pokušava na poseban način nadomjestiti Domovinski stožer Zavjeta za Hrvatsku .
Taj je Stožer, prilokom nedavnog predstavljanja „Strateških polazišta za oslobađanje Hrvatske od unutarnje agresije“ x naglasio kako treba „stalno isticati da je zaštita hrvatskog naroda u BiH na prvom mjestu hrvatskih strateških interesa“.
U okolnostima veličanja skorašnjeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju kao tobože sudbonosnog čina, u čemu združeno sudjeluje vladajuća ali i najveći dio oporbene političke elite i mainstream mediji u Hrvatskoj, proglašavanje Hrvata u BiH glavnim hrvatskim strateškim interesom, a ne Europske unije, hrabar je i dobrodošao glas kojim se razbija tradicionalna navika Hrvata da se nekritički zavedu „širim integracijama“.
Iako je u sadašnjim povijesnim (ne)prilikama Europska unija, čini se, neizbješna zadatost, koja ima svoje prednosti ali i nedostatke, nju se ipak, što je i Domovinski stožer Zavjet za Hrvatsku, ispravno zapazio, ne smije isturati na prvo mjesto važnosti ipred sudbine jednog naroda, u ovom slučaju Hrvata u BiH.
Gledajući dugoročnije, nezaobilazno se nameće pitanje – kakva je to korist od fondova Europske unije ako se pri tomu na milost i nemilost prepuštaju Hrvati u BiH bez da im se pomogne u zaštiti njihovih prava? Drukčije rečeno, skorašnjim ulaskom Hrvatske u EU, ni u kom slučaju se ne smije nastaviti otuđivanje službenog Zagreba od poteškoća s kojima se suočavaju Hrvati u BiH. Naprotiv, nakon ulaska Hrvatske u EU, službeni će se Zagreb, ma tko bio na vlasti, smatrati pozvanim ambicioznije diplomatski i politički angažirati u prevladavanju stanja očaja u koje sve dublje zapadaju Hrvati u BiH.
Ulaskom Hrvatske u EU neće nestati pretenzije Republike Srpske (RS) za osamostaljivanjem tog eniteta niti će Bošnjaci odustati od nakana za svojatanjem Bosne i Harcegovine. Aktualni predsjednik RS-a Milorad Dodik svako malo ističe kako će referendum o sudbini tog entiteta, što bi u konačnici značilo njegovo osamostaljenje i izdvajanje iz BiH, „uvijek biti u opticaju“.
Sudbina Hrvata i Bošnjaka u RS-u nije u vidokrugu Dodikovih preokupacija. S druge strane predsjednik Svjetskog bošnjakog kongresa i donedavni vjerski poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić sve poduzetnije Bosnu i Hercegovinu vidi kao „bošnjačku državu“. Cerić bez uvijanja ističe kako se „zna čija je BiH, ona je zemlja Bošnjaka i svih ostalih koji je vole“.
Drukčije rečeno, u Cerićevim zamislima Bošnjake se ustoličuje za gazde Bosne i Harcegovine a Hrvate i Srbe za raju. Zapravo, postavlja se pitanje tko je taj tko će određivati volili netko BiH ili ne i po kojem će se to kriterijima određivati? Odgovor smo već vidjeli uspostavom „platformaške“ vlasti kada su združenim bošnjačkim naporima SDP-a i SDA i uz blagonaklonost međunardone zajenice, nemilosrdno pogaženi izborni rezultati Hrvata a u vlast instalirani oni Hrvati koji su po bošnjačkoj volji. Indikativna je šutnja bošnjačkih političkih elita na zagovaranje autonomije većinski bošnjačkog Sandžaka koji se nalazi na razmeđu Crne Gore i Srbije.
Među glasnim zagovornicima autonomaških tendencija Sandžaka je glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukrlić, kojem kao i Dodiku, nije stran referendum. „Kad bi sada proveli referendum u Sandžaku, 80 do 90 posto bošnjačkog stanovništva bi podržalo autonomnu regiju Sandžak“, tvrdi Zukorlić. Znakovoto je da bošnjačke političke i intelektualne elite, koje tako bučno regiraju na svaki spomen institucionalne ravnopravnosti ili autonomije Hrvata u BiH proglašavajući to neprihvatljivim, istodobno prešućuju prizivanje autonomije Sandžaka. Takav virus dvostrukih kriterija može imati razarajuće učinke po ideju BiH kao zemlje ravnopravnih naroda i građana.
Na pozornici u BiH odvijaju se višestruki procesi razaranja hrvatskih nacionalnih interesa, od kojih su dva ključna i izvoru iz nepravičnog Daytonskig sporeazuma: RS-ovsko posrbljavanje tog eniteta i bošnjačko pobošnjakiziranje Federacije BiH. Osim toga, gubtiku političkog samoupouzdanja Hrvata u BiH pridonose i magloviti potezi međunardne zajednice kojoj Bosna i Hercegovina služi kao poligon za treniranje globalističkih kombinatorika kršćansko-islamskih odnosa.
No, u čerupanju ravnopravnosti Hrvata u BiH ne malog udjela imaju i vlastiti politički autogolovi. Ničim se ne može opravdati, primjerice, gubljenje hrvatskih pozicja načelnika općina u Vitezu (Srednja Bosna) i Odžaku (Posavina) na prošlim općinskim izborima i to u okolnostima kada je postojala neponovljiva prigoda da se spriječavanjem rasipanja glasova krene u političku protuofenzivu i počne oporavak, a ne daljnje drobljenje, hrvatskih perspektiva u BiH. Nesmotreno gubljenja političkog utjeca u Srednjoj Bosni i Posavini nastavak je prakticiranja vlastitih, ali uznemirujućih, političkih mana.
Time se, htjeli ne htjeli, šalje poruka da se Srednju Bosnu i Posavinu eventualno ne vidi u geoplitičkim koordinatama Hrvata u BiH. Dva HDZ-a, koja sebe svrstavaju u glavne zaštitinke hrvatskih interesa u BiH, ali i akteri „platformaške“ vlasti, nisu nikad i nigdje od Hrvata dobili odobrenje za bilo kakvo političko-teritorijalno blefiranje ili kockanje sa perspektivama tog naroda. Striktno govoreći, u hrpi stranaka i strančica u BiH koje se nazivaju hrvatskim, nužna je transformacija političke svijesti u korist stvarne brige za interese Hrvata U BiH.
Nepopustljiva strančarenja proizvode opasne političke limite. Tako se utire putanja u nevažnost.
Pejo Gašparević
03. 03. 2013.