27
Mon, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic naslovnicaKakve učinke na Balkanu mogu proizvesti neredi u Turskoj? Znakovito je da je tzv. „talačka kriza“ u Sarajevu  dogodila samo nekoliko dana nakon što su u Turskoj buknule demontracije protiv vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i premijera  Reccepa Tayypa Erdogana pošto je policija pokušala spriječiti prosvjed  građana koji se ne slažu sa idejom Erdoganove vlasti o izgradnji prodajnog centra na prostoru parka Gezi u središtu Istambula.

Piše: Pejo Gašparević

Prosvjednici u Sarajevu su imali plemenit cilj tražeći izmjene i dopune Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana (JMBG) radi uklanjanja zapreka pomaganju bolesnim bebama kojima je potreban JMBG kako bi mogli dobiti putovnicu za liječenje u inozemstvu.

Takav zahtjev prosvjednika u Sarajevu zavrijeđuje bezrezervnu potporu. No, takvo humano očitovanje prosvjednika dobrano je zasjenjeno zadržavanjem u zatočeništvu u zgradi parlamenta BiH mnoštva domaćih dužnosnika ali i oko 250 stranih državljana koji su sudjelovali na bankarskom forumu na kojem se raspravljalo o mogućim investicijama u BiH.  

Pretvaranjem više stotina nazočnih u zgradi institucija BiH u taoce loša je vijest i za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu. Uzme li se u obzir činjenica da držati za taoce više stotina osoba u zgradi državnih institucija neminovno proizvodi ne samo lokalni i regionalni, nego i međunarodni publicitet, onda na površinu isplivavaju pitanja: je li sarajevska „talačka kriza“ odjek ne mira u Turskoj, ili je pak riječ o neopreznom držanju dijela prosvjednika koji nisu bili svjesni do koje mjere po imdž Sarajeva i BiH može biti riskantno spriječavanje izlaska iz zgrade parlamenta BiH posebice stranih državljana. Čini se kako će makar djelomično ta neugodna slika biti sanirana pismom isprike ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije predstavnicima 27 zemalja čiji su državljani biti zatočeni u zgradi institucija Bosne i Harcegovine.

Zatočeništvom mnoštva domaćih ali i stranih državljana stvorena je percepcija po kojoj Sarajevo više sliči  ambijentu na Bliskom istoku gdje napetosti ne jenjavaju, nego li glavnom gradu zemlje (BiH) kojoj se namjenjuje članstvo u NATO-a savezu i Europskoj uniji. Stoga  nije nelogičan upit – svjedočimo li kriznom proširenju Bliskog istoka i na europsko tlo? Dakle, roje se nepoznanice, ali ovo su situacije takvog intenziteta u kojima, dobronamjerno govoreći, pitanja postaju jednako važna kao i odgovori.

No, vratimo se Turskoj čiji premijer Erdogan nerijetko, na ovaj ili onaj način, svojata Balkan kao područje u kojem bi Turska, po ugledu na nekadašnje Osmansko carstvo, trebala preuzeti glavnu riječ. Nedavno je Erdogan još jednom istaknuo Turske pretenzije na Balkanu rekavši da je „Balkan ponovno otkriven u Turskoj“.
„Dokle god Turska raste, postaje bogatija i snažnija, naša braća ba Balkanu će imati velike koristi od toga. Za nas nema razlike između Istambula, Ankare, Izmira. Burse, Edirnea i Skoplja, Prizrena, Sarajeva, Soluna, Kardžalija, Komotinija i Shumena. Mi ne možemo živjeti odvojeno od njih“, naglasio je turski premijer Erdogan.  Svoje neskrivene ambicije prema Balkanu Erdogan je podebljao riječima: „Molim vas sve, Turke, Albance, Bošnjake.... Braćo, mi smo jedno, zajedno i nećemo nikad biti razdvojeni“.

Čini se kako bi najnoviji antivladini nemiri koji su zahvatili osamdesetak gradova u Turskoj, mogli polučiti upravo potkresavanjem utjecaja koji Erdoganova vlast nastoji usidriti na Balkanu.

Znakovito je tumačenje poznatog geopolitičara Williama Enghdahla aktualne krize u Turskoj. „Tajne službe SAD-a i Izraela iskoristile su napetosti nastale oko rušenja jednog parka u Istambulu da bi po uzoru na tzv. Arapsko proljeće srušli turskog premijera Tayypa Erdogana, jer je suprotno njihovom nalogu odbio inscenirati povod za vojni napad na Siriju“, ustvrdio je Engdahl. On podsjeća kako je Turska danas postala 16. ekonomija svijeta, te da je ta država u samo deset godina uspjela vratiti dug Međunarodnom monetarnom fondu od gotovo 26 milijardi dolara i smanjiti imflaciju s vrtoglavih 68 posto na 6. posto.

S druge strane brojni analitičari upozoravaju kako je Turska ostvarila gospodarski rast ali zanemarila razvoj demokratskog društva. Posebice se upozorava na gušenje medijskih sloboda u toj zemlji. Primjerice u jeku nedavnih nemira u Turskoj, u kojima su do sada poginule četiri osobe a više od tri tisuće ozlijeđeno,  čak je šest vodećih dnevnih listova u Turskoj izašlo s jednakim naslovom kojim se citira Erdoganova poruka: “Demokracija zahtijeva žrtve“.  Ta se činjenica uzima kao dokaz kontrole nad medijima od strane Erdoganove vlasti. Takva nekritička medijska odanost Erdoganu u Turskoj sliči na negdašnju jednoglasnu unificiranu  medijsku privrženost Titu i njegovom komunističkom jednoumlju u vrijeme bivše Jugolsavije kada se svako drugačije mišljenje kažnjavalo otkazom, zatvaranjem a nerijetko i fizičkim likvidacijama koje su i do danas nerasvijetljene.
 
Međunarodno je povjerenstvo za zaštitu novinara nedavno upozorilo kako je u Turskoj „na djelu jedna od najvećih akcija suzbijanja novinarskih sloboda u skorijoj ljudskoj povijesti“. To je međunarodno povjerenstvo optužilo Erdogana da pod izlikom „suzbijanja terorizma“ pokreće akcije u kojima se masovno zatvaraju novinari, te se prakticira strategija pristiska na uredništva i prisiljava ih se na auto-cenzuru.

Kritičari Erdoganove politike također mu zamjeraju što se čak 20 posto turskih generala nalazi u zatvoru a u ožujku ove godine tužitelji su zatražili kazne od 15 do 25 godina zatvora za čak 364 aktivna i bivša časnika turske vojske. Ovako masovan broj turskih vojnih lica našlo se na udaru zbog zauzimanje za više demokracije u Turskoj i upozorenja da Turska pod Erdoganovim vodstvom navodno otklizava ka „političkom islamu“. Podsjeća se i na Erdoganovu izjavu iz 1997. godine u vrijeme dok je bio gradonačelnik Istambula te je rekao: „Džamije su naše vojarne, minareti su naše bajonete, a vjernici su naša vojska“. Vrhovni sud Turske je tekve Erdoganove riječi ocjenio kao vjersku i rasnu mržnju te je on morao podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika Istambula i odležati četiri mjeseca zatvorske kazne.

Čini se kako umnožavanje zamršenosti u Turskoj postaje predmetom preokupacija najviših međunarodnih razina koje, za sada, pozadinski diskretno ispoljavaju nezadovoljstvo nedostatkom demokratičnosti u toj zemlji.  

Masovni prosvjedi Turaka (p)ostaju samo alatka za udaranje „po prstima“ višedimenzionalnog Erdogana. Balkan ne treba dobijati upalu pluća, ako se Turska zakašlje.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
8. lipnja 2013.