29
Tue, Sep

Pejo Gašparević
Typography

dacic tachiKakvi su dosezi sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije  i Kosova što su ga u Bruxellesu pod pokroviteljstvo Europske unije (EU) parafirali premijeri Ivica Dačić i Hashim Tachi i visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton?

Piše: Pejo Gašparević

U prvoj izjavi nakon stavljanja  potpisa na dokumenta Dačić je istaknuo kako su prihvaćeni „svi srpski uvjeti“, a Tachi je uzvratio da se sporazumom jamči „priznanje Kosova, njegovog međunarodnog subjektiviteta, suverenosti i teritorijalnog integrioteta“.  

Načelnom inventurom sadržaja ovog sporazuma mogu se pronaći argumenti koji potvrđuju i Dačićevo i Tachievo stajalište. Drukčije rečeno, u pravu su i Dačić i Tachi - svaki iz svoje perpekstive i svaki sa vlastitom ciljanom svrhom umirivanja srbijanske i kosovske javnosti.

Dačićeve i Tachieve izjave  nakon potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova uvelike podsjećaju na rivalstva u BiH glede Daytonskog sporazuma. Vodstvo Republike Srpske (RS-
a) veliča Daytnski sporazum koji  je tom entitetu udjelio 49 posto teritorija BiH i nacionalni naziv – Republika Srpska, a Bošnjačko vodstvo naglašava da je Daytonskim sporazumom sačuvano međunardno priznanje BiH i njezin teritorijalni integritet.  

Zapravo, sporazum o normalizaciji Srbije i Kosova sklopljen u Bruxellesu može se na poseban način smatrati minidaytonom, ali sa nezaobilaznim digresijama. Sporazumom o normalizaciji Srbije i Kosova za sada su zadovoljni svi akteri – i Srbija i Kosovo i međunarodni(europski)  birokrati.

Za taj se sporazum može reći – vukovi siti i sve ovce na broju. No, kosovski problem nema „treću stranu“, za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj je Daytonskim sporazumom upravo „treća strana“, to jest  Hrvati, ostala kratkih rukova, bez ikakvog  miraza i instucionalne zaštite.

Osim toga  za razliku od Daytonskog sporazuma koji je Američki proizvod, sporazum o normalizaciji odnos Srbije iskovan je u bruxelleskim političko-diplomatskim radionicama Europske unije.

Pređimo na raščlambu dijelova sadržaja sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova za koje se može reći da su ključni. Već u prvoj rečenici naglašava se da će „postojati Udruga/Zajednica općina s većinskim srpskim stanovništvom“ a u nastavku se ističe kako se „njezin raspad može dogoditi isključivo odlukom općina koje u njoj sudjeluju“.  

Navodi o  postojanju  Udruge/Zajednice  općina s većinskim srpskim stanovništvo zvuče kao  stilski  ublažena formulacija za uspostavu autonomije, teritorija, a neki bi rekli entiteta.  Odrednica kako se raspad  ove  Udruge/zajednice općina  može dogoditi „isključivo odlukom općina koje u njoj sudjelju“  ide u rang jednog od ključnih instrumenata zaštite Srba na Kosovu.  Drukčije rečeno, Priština nema nikakvih šansi da ukine ovu Udrugu/Zajednicu većinskih srpskih općina, ma što o njoj mislila i  ma kako je tretirala.
 
Udruga/Zajednica općina s većinskim srpskim stanovništvom na Kosovu, prema izvješćima, imat će predsjednika, potpredsjednika, skupštinu, vijeće, te poptuni nadzor gospodarskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanog i ruralnog planiranja. To znači da će ova Udruga/Zajednica, a ne Priština, gazdovati politički, gospodarstveno, obrazovno, zdravstveno i planerski na području općina gdje su Srbi na Kosovu većina.  Iz navedenih formulacija, primjerice, ne nazire se mogućnost postojanja dvije škole pod jednim krovom.

Sporazumom je predviđeno postojanje „jedne policije na Kosovu“ koja se zove Kosovska policija. To je odrednica koja zasigurno godi Prištini. Ali u priči o policiji niti Srbi nisu ostali uskraćeni pošto je predviđeno postojanje „regionalnog policijskog zapovjednika“ za općine s većinskim srpskim stanovništvom. Izričito je navedeno da će taj regionalni policijski zapovjednik biti „kosovski Srbin“ kojeg će predložiti većinske srpske općine. To implicira shvaćanje da će  „regionalni policijski zapovjednik“  funkcionirati kao svojevrsni ministar policije kosovskih Srba. Za njegov izbor neće se pitati Priština i kosovski Albanci.

U BiH je situacija posve drukčija: Bošnjaci biraju člana Predsjendištva BiH iz reda Hrvata Željka Komšića, nameću „platformašku“ vlast u koju instaliraju stranke i političare koji nemaju većinsku potpotru Hrvata u BiH, a u RS-u se srpskim glasovima za potpredsjednika tog entiteta iz reda hrvatskog naroda ustoličuje Emila Vlajkija.

Takav politički pomor, kao što se događa Hrvatima u BiH,  ne prakticira se nigdje drugdje na europskom tlu. Čini se kako su kreatori sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova pri reguliranju statusa Kosovskih Srba pažljivo vodili računa da se Srbima na Kosovu ne dogodi ono što je zadesilo Hrvate u BiH.  

Srbima na Kosovu kao nacionalnoj manjini, bruxelleskim sporazumom udijeljeno je  više nego Hrvatima  u BiH kao konstitutivnom  narodu Daytonskim sporazumom.
 
Kosovskim Srbima je isposlovana alatka za zaštitu njihovih interesa i u pravosudnoj vlasti. U sporazumu se navodi da će pravosudne vlasti biti integrirane i radit će u sklopu pravnog sustava Kosova. Nedvojbeno je da će takva regulativa  zadobiti pljesak Prištine. No, odmah potom se ističe da će se u Prirštini uspostaviti povjerenstvo sastavljeno „od većine Kosovskih Srba“  koje će se baviti svim većinskim srpskim  općinama. Jasno je da se ovakvom odrednicom u pravosudnoj vlasti Kosovskim Srbima daje snažan instrument zaštite od eventualnih iskonstruiranih sudskih progona.  

Sa suzdržanom sigurnošću može se zaključiti da su Srbi su na Kosovu dobili autonomiju koja miriše na entitet.
 
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
20. 04. 2013.