Je li na pomolu stvaranje prometne konfederacije između Bosne i Harcegovine i Srbije mimo euroatlantskih integracija? Takvo pitanje iznjedreno je političko-diplomatskim hodočašćem bošnjačkog člana Predsjedništava BiH Bakira Izetbegovića i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Tursku gdje ih je ugostio tamošnji predsjednik države Recep Tayyip Erdogan.
Piše: Pejo Gašparević
Trijumvirat Erdogan-Izetbegović-Vučić je dogovorio gradnju auto-ceste koja će povezivati Sarajevo i Beograd. Izetbegović je taj dogovor ocijenio kao "megaprojekt" i "jednu od najboljih stvari koja se desila Bosni i Hercegovini." Takvo Izetbegovićevo komplimentiranje planiranoj gradnji autoceste Sarajevo-Beograd, o kojoj je dogovor postignut pod patronatom Erdogana, još jednom ilustrira Izebgevićevu orijentiranost u smjeru Istoka i Turske a ne u smjeru Zapada i euroatlantskih integracija.
Drukčije rečeno za Izetbegovića je "megaprojekt" i "jedna od najboljih stvari koja se desila BiH" upravo onaj projekt (čitaj autocesta Sarajevo-Beograd) koji nije zahvaćen euroatlantskim integracijama nego se izmiče tim integracijama. Izetbegović, dakle, veliča projekt koji nije u dodiru nit s Europskom unijom niti s NATO-m.
Načelno govoreći, prometno povezivanje Sarajeva i Beograda je dobrodošlo osobito nakon (post)ratnih trauma na Balkanu. No, činjenica kako je gradnja ove autoceste dogovorena u Ankari a ne u Sarajevu ili Beogradu producira shvaćanje da ona ima geopoliitčki rukopis kojim se prkosi Zapadu. Još u Rimskom carstvu ustoličeno je geopolitičko geslo kako Carstvo dopire do prostora gdje gradi prometnice.
To znači kako su prometnice alat za oblikovanje geopolitičkih ambicija. Planom gradnje autoceste Sarajevo-Beograd programira se prometni konfederalni odnos BiH i Srbije s pozadinskim geopolitičkim mentorima Turskom i Rusijom, koje svaka iz svojih razloga imaju zategnute odnose sa Zapadom. Drukčije rečeno zahlađenje odnosa Turske sa Europskom unijom i oživljavanje "hladnoratovskih" relacija Rusije s NATO-om i Europskom unijom prenijeli su se na balkanski teren a autocesta Sarajevo-Beograd je vidljivi otisak geopolitičkog aktivizma Moskve i Ankare.
Znakovita je bošnjačko-srbijansko-turska lakoća dogovora o prometnom umrežavanju Bosne i Hercegovine i Srbije u okolnostima kada se više od godinu dana čeka da Bosna i Hercegovina odgovori na Upitnik kojeg je Europska komisija dostavila još u prosincu 2016. godine. Prvobitni rok za odgovor na 3.242 pitanja iz tog Upitnika bio je šest mjeseci, no to se nije dogodilo a nema niti pouzdanih naznaka kada će odgovori biti proslijeđeni Bruxellesu.
Među mnoštvom pitanja su i ona "škakljiva" iz kojih se može utemljeno pretpostaviti razlog odugovlačenja završetka odgovaranja na Upitnik. Primjerice, jedno od pitanja je i kakve političke dijaloge Bosna i Hercegovina prakticira s Turskom, Rusijom, ili Organizacijom islamske suradnje, a traži se i odgovor na pitanje :"Je li BiH suočena s bilo kojom specifičnom formom terorizma?" Postoji i pitanje: "Je li BiH spremna prihvatiti bezrezervno definiciju, pravnu strukturu i organizacijska rješenja za vanjsku, sigurnosnu politiku (ZVSP i ZSOP) Unije uključujući i vojnu dimenziju?"
Očigledno je iz ovih tek nekoliko navedenih pitanja iz Upitnika kako Europska komisija Upitnikom testira i geopolitičko stanje duhova u BiH, ali također je očigledno kako se odugovlačenjem završetka odgovora prikrivaju "fige u džepovima" bošnjačkih i srpskih struktura. Umjesto odgovora na Upitnik, kojima bi se prokrčio put u euroatlantske (čitaj Zapadne) integracije, u Ankari su na summitu Erdogan-Vučić-Izetbegović crtane staze istočnjačkim integracijama koje su protuteža Zapadu.
Dogovor Izetbegovića, Vučića i Erdogana o gradnji autoceste Sarajevo-Beograd je signal i za političke predstavnike Hrvata od Neuma do Orašja kako moraju dobro otvoriti oči i uši da bi vidjeli i čuli što se okolo njih događa. Komponiranje politike Hrvata u BiH traži, metaforički rečeno, otpornost na eventualne nalete protuturskih ili proruskih (geopolitičkih) "virusa." Takvi "virusi" su zaodjenuti zavodljivom retorikom.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
31. siječnja 2018.